petak, svibanj 4, 2007
Zanimljiva je teorija da muškarci žele kurve, a žene razbijače. Iako mi se čini djelomično točnom.
Na cesti, mi plazimo za Apolonom savršenih pločica, prodornih očiju, guzom za uhvatiti i sexy frizurom. (Iako točno ne razumijem kako kosa može biti sexy). ONI, ti vanzemaljci sposobni zajebat' nas gadno, padaju na kruškice u minjacima sa dugom kosom i savršenom šminkom. I ne traže nikakve znakove inteligencije. A bome ni mi, kada smo kod toga.
Bitno je očima nevidljivo, no, u ovom slučaju bitno je očima važno i vidljivo, a koliko odgovara viđeno, vidi se u donjem domu obaju spolova. 
Na TVu dobro kotiraju gore navedeni primjerci testosteronaca i praznoglavih estrogenki.
U stvarnosti, svi mi tražimo ljubav.
NJIMA više ne smetaju strije, celulit i ostale normalne pojave u ženskog roda. MI lako prelazimo preko trbušine, dlakavih leđa i prerane ejakulacije.
I to tako funkcionira već godinama, bez presedana.
U obzir se mora uzeti činjenica da je ženski rod po prirodi više ili manje nesiguran, dok su "hranitelji obitelji" sigurni u svoj status najvoljenijijh i najboljih no matter what.
Vrijeme je da kažemo: dosta je!
Boli me kurac za tekmu,
Za frendove,
Za pljugu i mamu koja liječi svoje komplekse na meni.
Nisam joj ja kriva što je luda u glavu.
Nakon poroda sam normalno u kurcu bila (i još sam uvijek) radi hormona i silnih promjena, počevši od mog fizičkog izgleda, a zatim psihe i glasića koji viče izunutra: ružna si!!, pa do želje da budem voljena i da se netko brine o meni jer se ipak ja brinem o jednom bićencu all day long.
Zajednička frendica je na tu činjenicu Papucharu ukazala predivnom izjavom: ".... a ti to nakon poroda zalijevaš kao cvjetić!"
Ispričavam se cijelom muškom rodu, ali vi ste u kurcu, mamine maze i egostični manijaci.
A mi? Ubili nas mediji, ne zamjerite.
srijeda, svibanj 2, 2007
Brižna, draga, puna ljubavi i razumijevanja,bez predrasuda i volje za pametovanjem. Kakva se samo poželjeti može. Onda se saznalo OVO i dogodilo ONO. Sada bih jnajradije u Australiju od nje utekla. To je moja SVEKR(i)VA.
Od kada je malecka prišla, sve se izvitoperilo. Strašno.
Prema njezinom, naravano, Papuchar je gladan i žedan sa mnom. Ne perem mu odjeću i ne brinem se za njega. Naravno, ni malecku ne kupam, ona je njih kupala dva puta na dan. Pa zašto i ja ne kupam nju manijakalno? Koliko god bezveze zvučalo, jednom na tjedan je dosta što se mene tiče. Dok je bila strašno malena. Sada se kupamo dva puta tjedno. No to nije dosta. Mislim da bi žena bila najsretnija da je furam u kadici okolo umjesto u kolicima.
Zatim, mi nemamo fakultet. I nismo dovoljno vrijedni biti u njezinom druđštvu. Ne pokrivam Tiu dobro, ne zavrnem joj rukave, ne namjestim joj babajolić dobro - sve korigira za mnom. Znam da je žena imala problema sa održavanjem trudnoće nakon Papuchara, ali jbg, da je Priroda namijenila da pedesetpetogodišnjaci imaju bebe, onda bi ona bila plodna i rodna. Ovako ništa od toga. No to nije razlog da frustracije liječi na meni.
Šogorici kaže: "Oh, pa ja sam mislila da ste se vi onako na brzinu oženili jer vam se dogodilo ZLO kao Papucharu i Serpentini!"
Sjetimo se, kada sam rješavala dvojbe pobaciti ili ne, ona nije bila na strani mene i djeteta, dapače, inzistirala je na tome da se "očistim", bez obzira što je ona prvog sina na fakultetu rodila.
A sada mi disati ne da od silne "brige" za malu. Pa jebem ti ja tu brigu.
Manipulira Papucharem i šogorom do te mjere da se pitam dali je ona zdrava ili pati od nekog poremećaja ličnosti. A svekriv? Ma boli njega *urac. Njemu je najbolje, trebala bih od njega učiti.
petak, travanj 27, 2007
Ne mogu, ne stignem moram peglati!
Ne idem van jer mi nema ki malenu pričuvati.
Ali nije bad, ni najmanji. Zašto?
Vidi ovo :)
Ne mogu ga zakeljiti na bloger, jebemmu
četvrtak, travanj 19, 2007
Gledajući svoju majku kako zuji oko miće, dođoh do zaključka da je Tia posljednje dostignuće evolucije. Kao i ostali klinci njezine dobi. Svi klinci (koji nemaju klince), zapravo. Neka saznanja, običaje, uzance i obrasce ponašanja u nasljedstvo dobivamo od svojih predaka. U svakome od nas je komadić onog ranije. Tako i u njoj. To me zadivljuje. Ne pitaj zašto.
Zatim. Zašto me nema.
U Konzumu me pitaju tete "Jel' još uvijek dojiš?"
Ne razumijem ovo još uvijek.
Hranim miću valjda deset puta na dan, presvlačim joj pelene svako toliko, dižem da podrigne, presvlačim zbljucane kreacije itd. Dakle, ne stignem ništa. Kada je loš dan ne stignem ni piškit, da budem bukvalna. Stoga, brižna ja.
No ni bad.
Veći razlog zašto ne tipkarim po blogerskoj sceni: zaboravljam. Koncentracija.... što je to?
Svaka tema normalna mi izčezne iz glave, sorry. Kad bi se misli mogle fotografirati....
petak, travanj 13, 2007
Spušteni kapci nagoviještaju san, dok poljupcima u tragovima na obrazu tražim ljubav.
Prstima prolazeći kroz kosu dolazim do repa, zapinjem i snažno te grlim.
Gledaš me nerealno velikim očima, upitnicima prelazeći mojim tijelom.
U predugim minutama istražujemo tuđe namjere, gledamo projekciju nas.
Ljubav se ne vodi, ljubav se živi.
Ne treba mi ništa, samo me voli, voli, voli.
Ne ostavljaj.
Ne moraš me niti razumijeti, samo me voli.
Raspušteni pramen vrtim oko prsta, ispreplićem dlanove na tvom zatiljku.
Osjećam tvoje lijepe ruke na svojim skrovitim terenima, paše mi.
Uhvatiš me usnama i ja se prepustim, nestanem negdje oko odmah.
I živimo ljubav, a ti me probaj razumijeti.
srijeda, travanj 11, 2007
Troših lovu na šminku - sada me zanimaju dudice.
Bijah u potrazi za trapericama - a gdje vam je dječji odjel?
Razmišljah o još jednoj vezici za mobitel - varalica tako dobro izgleda na Winniu Poohu!
Plesala bih cijelu noć! Sada... pjevam rock uspavanke.
Voljela sam se šminkati - ALI bitno je - koje pelene su najbolje?
Nove starke? Ne.. radije mobil za krevetić.
Pelin? Voda je zdravija.
Čokolada? Uvijek. Još uvijek ljubav.
Majčinstvo mijenja. Izunutra, izvana. Ponekad žalim što si prije trudnoće nisam dopuštala više golotinje. Sada moram izgubiti još pet kila da bi izgledala donekle normalno. Svagdje idem - s njom. Mislim stalno - na nju.
Malo je naporno, znate?
utorak, travanj 10, 2007
Mi se više ne vozimo (iako nam nisu oteli vozačku). Isfuravamo maramu na veliko, iako smo doživjele u dva dana svašta (komentari i ine upadice), ne damo se.
Ne šteti za kičmu jer je skroz zalijepljena za mene dok stojimo, ne sjedi te nema opterećenja.
Sad mi je žao 4 i po 000 za kolica
ali opet, ne plaćam ih ja
.
Dakle, osim mog katastrofa friza, to izgleda ovako:
i na kuli Drivenik:
četvrtak, travanj 5, 2007
Kuc-kuc!
Možemo li ući?
(u pozadini se čuje dječji plač i idiotski odgovori roditelja na dječja pitanja)
Krc krc (gurni malo jače)...trljfff.
Dobar dan! Mi smo došli na sistematski.
-A joooj danas su svi odlučili na sistematski doći. Ništa, skinite malu i stavite je na stol.
Skinemo mi Tiu, ona sretna mlati nogama pored otvorenog prozora, gola golcata. Ljudi ulaze i izlaze, moje dijete na izložbi.
-Pričekajte malo, sad će doktorica.
I tako je moja Tia danas bila nudistica (majka je pelenom pokušavala uhvatiti eventualnu akciju mjehura) cijelih deset minuta dok sestra nije rekla pedijatrici da ima jednomjesečno bebu na stolu.
Uglavnom, dugačka je 54 cm (narasla je četiri cm) i teži 3900 g.
Dobila je malo više od 900 grama. Bravo mi!
Glavica joj se otpustila na 38 cm - za tri centimetra. Znam da davim, ali eto. Sretna sam što napreduje.
Što se tiče njezine "mjesečnice"
.
Prije ravno mjesec dana je meni u ovo doba noći lagano postajalo pakleno... znate da je rođena na dan kada i Michelangelo? Ne? Nisam ni ja znala (živjela Wikipedia).
utorak, travanj 3, 2007
Nije da reklamiram Whiskas. Boli me umjetni nokat za njih. Reklamiram svoju mačku.Stoga, donirajte i Vi glas KLIKOM na LINK. Mačak se zove Max i slika je zeleno crna.Ukoliko imate mačkića, možda osvoijite paket! :)
ponedjeljak, travanj 2, 2007
Stan. Auto. Hrana, režije, odjeća.
Život je skup. Ma jel?
Koliko god love mjesečno dobila, redovno SVE potrošim prije D DANA kada stiže nova runda na banku.
Petsto, tisuću ili četiri, sve potrošim, bez problema. Zanimljivo je da ne primjećujem veću razliku, što je dosta moronski, s time da se sa četiri tisuće može puno više toga nego sa tisuću. No, valjda se mehanički prilagođavam novonastaloj situaciji.
Sada, od kada je beba sa nama, jedan jedini put sam razmišljala o tome da sebi nešto priuštim. Razmišljah o tunici koja bi mi prekrila škembicu i naglasila ovu mrvu seksipila koji se javlja.
No, nula bodova. Sve je preusko/ružne boje/katastrofalnog materijala.
Samo razmišljam dali da kupim curi novu dudu, ili tuticu, igračkicu a.k.a. glupost.
Živimo na relaciji Ck-Ri, kao i do sada, s tim da je sada državna blagajna malo poremećena. Tako da moramo slušati svekije i moju majku što kažu. A to je tako teško!
Papuchar se seli iz škvera u 3.maj, i to na dobro plaćen posao. Razmišljamo o nekom samoostaljenju, ali... kao što rekoh, život je skup. Može se dobiti relativno povoljna kreda, ali realno gledajući, hrana je najskuplja. Režije se poplaćaju, odjeća se kupuje periodično, a hrana? Ne može se odlučiti jedan mjesec "ne jesti" kao što se u nedostatku novaca može odlučiti ne platiti jedan račun. Iako ni to nije rješenje.
Razmišljam o tome da počnem raditi, ali želim biti sa malenom makar godinu dana (dojenje i to, one prve famozne tri koje su najvažnije). Znam koliko meni nedostaje pažnje roditelja iz tih prvih dana, ne želim to i njoj. Zatim, rado bih se školovala.
Toliko mogućnosti, a sve ovisi o tisuću parametara.
A kada se sjetim da smo mi u povoljnijoj situaciji od mnogih... dođe mi slabo. Koja država!
nedjelja, travanj 1, 2007
Znate onaj osjećaj kada znate da ste zajebali? Onako, žešće? A opet, unatoč zahebu, imate nešto što je proizašlo iz toga i pruža utjehu u danima dugim dugim.
Imala sam izbora, srećom. Odabrala sam to što jesam. Nije mi žao. Sada ne mogu zamisliti scenu u kojoj mene uspavljuju, komadaju i vade ovog anđela. Ali da mi to nije trebalo - nije. Prvo i osnovno: zajebali smo se u startu, do trudnoće nije smjelo doći. Kada je došlo, čemu ne nastaviti.
Na porodu sam bila ljuta jer mi je ljudski faktor uzurpirao najprirodnije stanje koje se može doživjeti, uništili su mi instinktivni, prirodni i neintervenirani porod kakav sam željela. No, ajde.
U trenucima nakon poroda sam razmišljala o svojim roditeljima, precima općenito. Njoj sam pričala o svojem djedu, uzoru čiju smrt nikada neću prežaliti.
No, on je ostavio nasljedstvo.
Bogatstva.
Ne njive, ne kuće, ne aute, ne novac.
Ostavio je NAS.
Ima četiri kćeri, 9 unuka i tri praunuka. To jest, kada bi bio živ bi imao.
Nisam nikada bila veliki obožavatelj djece i obitelji. Sada bi za Tiu sve dala. Nevjerojatna mi je činjenica da je nju izgradilo moje tijelo. Nevjerojatna mi je činjenica da sam sposobna za to.
Životni put nam donosi mnogo toga, ali i odnosi ono što nam je najdragocjenije. Očevi, braća, none, djedovi - svi mogu umrjeti. Nitko nije besmrtan. Bogatstva se skupljaju tijekom života, dapače, poželjno je što više, no sa materijalnim - u grob ne idemo. Ne idemo ni sa svojom djecom, ali vjerujem da je utješna činjenica na samrti da smo nešto ostavili iza sebe... nešto jako, sposobno, snažno ljudsko biće koje će nastaviti živjeti, i mi ćemo živjeti kroz nju/njega.
subota, ožujak 31, 2007
Subota je, zašto ste na netu? Zašto ne na nekom tulumu, sa smotkom ili vodkom u ruci?
Jer čekate film, kokice, fuk? Ili vam je blog okupacija dok skidate njavu s neta?
Reći ću vam što ja mislim o tome. Na netu smo u ovo doba jer nam je pun kurac svega. Je tako? Tako je.
No, ne u mojem slučaju, ipak. Znate da imam specifičnu situaciju. Iako, moram priznati da saml ljubomorna na ljude koji idu van subotom. Očekivana reakcija s obzirom na moje godine. Svjesna sam da nema ništa od toga još, eventualno na ljeto kada se ustalimo sa hranjenjem i budem je tu i tamo mogla mami ostaviti na čuvanje.
Ali mi se stalno po glavi vrti neka ideja o seksu. Ne samom činu, cijelom procesu zavođenja. Od uređivanja do krikova, cijela predstava. Zašto su "Playboyeve vruće noći" subotom? Zašto ne petkom ili ponedjeljkom? Zar nacija ima libido samo sredinom vikenda?
Subota asocira na sex.
Vrućina, znoj, ritam, tijela spojena u gibanjima. Smješak ili dva kroz izmaglicu dima i alkoholnih isparavanja, završetak igre u usapljenom autu ili tamnoj ulici.
Što je sa asocijacijama kada smo doma? Valjda nam je zato RTL ponudio onu bljuzgu od erotike, da nam pomogne dignuti... atmosferu.
I bez filmova, uvijek subotom očekujem da će biti nečega. Iako ću dobiti samo jagode sa šlagom, jer... znate već.
Jesi li TI bolje sreće?!
petak, ožujak 30, 2007
I eto ga.
Rodih. Prije mjesec dana sam bila u bolnici u "slatkom" iščekivanju. I jela slatko. U velikim količinama. Sada se vide posljedice. Još imam sedam kila za skinuti, pojavilo mi je puno strija po nekim (ne)skrivenim mjestima.
Osjećam se sexy kao, cca. Franjo Tuđman u najboljim danima. Dakle, nikako.
Supružnik me redovno pita: "Da odem kupit dome?" Jerbo on bi neku seksualnu interakciju nabacio, ali to pripisujem zagušenom svjetlu u sobi.
Stvarno ne znam kako ću preživjeti ovih "40 dana". Ništa ne smijem raditi, faking babinje. Koji naziv - babinje. Ka da san baba postala aš san dite rodila.
Bem.
Danas sam preletjela cijeli grad Crikvenicu (neš' ti grada) u potrazi za majicom a la tunika, sa rezanim ispod grudi i nabranim preko trbuha da leluja (kako bi izbjegli look prekuhane hrenovke). Naravno, mission impossible, jer je sve:
a) od lošeg materijala
b) šugavog uzorka
c) premaleeeno.
Naravno, svi ponuđeni odgovori su - točni.
Vratimo se famoznoj pojavi zvanoj babinje.
Tia je izašla iz kuće u prvu šetnju sa tjedan dana. Mene je stezalo mojih međunožnih 9 ali sam drmnula tabletu i preživjela.
Naravno, susretoh osude sa strane klimakteričnih baba, jer da ja moram ležati tijekom postpartuma.
Ležat my ass.
Ne mislim da sam posebno mudra ali mi se čini idiotski prisiljavat se na simbiozu sa kaučem ako sam u stanju hodati. (I ne, nisam ja kriva za puknuti šav.)
Inače, Tia je super, bili smo na vaganju deseti dan njezina života, od odlaska iz bolnice (prošlo je dakle osam dana između dva vaganja) je natukla 300 grama, što veseli pedicu, ali ne i mene, jer me cijedi kao limun, dojim je kao manijak i ove dvije korisnice grudnjaka će mi ostati visjeti samo za uspomenu, izgleda.
Ali, nema veze, sve za Kupusića.
Prvi kupanac
Što veli Korkut??
Nema riječi?
Ma daj... ;)
četvrtak, ožujak 22, 2007
"A ključne riječi su; banana, čokolada, pas, usisavač, ključ.
"
napisa Isno na svom blogu.
Prvo sam pomislila da nema šanse da ispunim izazov, ipak, imam ja svojih obveza, cjelodnevnih, od kojih ne stignem ni na wc otić. No Tia se primirila u krevetiću i gleda me kroz šipkice, tako da sam si uzela slobodu i drskost da deset minuta na sebe ispucam. Ah loša sam majka!!
Dakle...
Banane u čokoladi, na usisaču jašu
Banane, u čokoladi, ključem psu ispred nosa mašu.
Haiku! 
Izazivam:
Excalibura,
Swirl,
Punoglafku,
Misli_dnevnik.
Ključne riječi su:
članak, iluzija, ormar, sreća, pelene.
utorak, ožujak 20, 2007
Dva mi je tjedna tek.
No mene - ma baš me briga! I dalje mirno ležim i štucam, fino zaokružena jer mi je plan isisati život iz mile mi majčice. Neka je, neka. Ionako mora kile skinuti.
Kako provodim dane? Ležim na bokiću, divim se svijetu oko sebe u sjenama, sad sam počela kopčati crvenu kosu svoje majke i prejako svjetlo.
Istini pogledajmo u oči - još sam blesava, ali imam vremena.
za opametit se naravno. Čekam ljepše vrijeme da me majka spremi u Chicco Alfu i da krenem put bolje sutrašnjice... one u kojoj ću ja moći jesti ono što mi se sviđa... ne ove mliječne splačine!
Klik!
nedjelja, ožujak 18, 2007
Hormonalno emocionalno fizički sjebana.
Aseksualna do krajnje granice.
Prošla u grm kupina.
Lupam glavu u žuti zid dječje sobe i planiram savršeno ubojstvo daleko-od-savršenstva supruga.
"Ti si je htjela roditi, sada pati."
i protuteža izjavi:
"Uzet ću ti je i nikada je više nećeš vidjeti."
Tako mi i treba kada sam oženila nedonošće.
Ne mogu više!!!
Srećom...
srijeda, ožujak 14, 2007
Današnji post započinjemo tužno. Naime, moja ljubljena maca Sivilo je od 12. ožujka u Vječnim lovištima.Unatrag tri tjedna je dva puta imala "parazite" u predzadnjoj fazi djelovanja, toksini su joj počeli jako štetiti, dobivala je injekcije u dvije ture, nakon svake je bila "bolje". Počela se je debljati i rasti, no nakon tjedan dana bi efekt injekcija - nestao, opet bi počela propadati. U 24 sata je skroz propala - skočila je temperatura, debelo crijevo je prestalo funkcionirati, nekakva sluz je počela curiti na sve strane - nije mogla stajati na nogama, ništa. Iako smatram da nemam te ovlasti, usudila sam se presuditi joj. Zamolila sam supruga da je otpelja kod veterinara na eutanaziju. Humano ili ne, mislim da nije imalo smisla više je liječiti i mučiti je. A ovako je makar otišla koliko toliko "bezbolno"Bez osuda molim, jer nikome nije teže radi toga nego meni.
Jučer smo bile prvi puta kod doktora, strašno su nam ružno zavezali pupak 
(gadovi jedni) pa imamo malenih problema, no sve će biti u redu. Sutra idemo opet.
Zabundali smo se, instalirali u svoju Alfu (precijenjena Chicco kolica) i nogu pred nogu preko cijele Crikvenice do ambulante. Doktorica je odmah primijetila da cura jako živo gleda i da puno papa. Ma nemoj.... dakle ipak ova moja dva visuljka služe za nešto! (Iako će kasnije tu visiti samo za uspomenu).
Ljudi se malo čude kako možemo tako rano van, s obzirom da porod nije fizički lagan, no oni koji me znaju, svjesni su da sam manijak koji ne može sjediti duže od tjedan dana doma.
Evo vama fotkice pa .....
Srela sam par frendova koji su se rastopili od miline... smješno je vidjeti lika od cca 190 cm kako se belji maloj bebici i propada u stanje koje se vrlo lako može srediti pomoću močo krpe 
Nanam kod doktorice na stolu, bez kompleksa ikakvih - znam da sam savršena
.
Mama me drži a ja se bunim što ima majicu, oću jestiiii!!!
Napokon su me nahranili pa krmiiiim....
Mama je pod tabletama, oprostite joj
četvrtak, ožujak 8, 2007
Dakle, dobro je da NISAM paničar.
Jer da jesam, dvije sestre na odjelu za rodilje na čekanju - bi bile pokojne.
Zašto?
Jer kokoške i cijenjeni doktor Prodan nisu u stanju prepoznati ženu u trudovima.
Dugo sam imala lažnjake, no to ne opravdava činjenicu da sam skoro rodila u svojoj sobi na krivom katu, bez ikoga za pomoć.
Naime, oko ponoći sam nadobudno krenula do automata po kakao - rekle mi sestre da je zaključano i da gdje ja idem.
Rekoh im da me boli i da bi popila nešto toplo i išla spavati.
Reče stara, ajde na CTG.
CTG očitavao neke trudove, ništa strašno, no ajde na pregled.
Inače, pregled izgleda tako da se guraju prsti u vaginu dok se ne utvrdi otvorenost, zatim uvale neku tubu i gledaju plodnu vodu.
Rekoše mi, otvoreni ste dva centimetra. Dakle, kao i prije tri dana.
Poslali me u sobu.
Gledam televiziju, šećem, zujim. Krenem opet do WCa, zaustavi me sestra i pita me kako sam. Rekoh joj, boli jače.
Pita me, a koliko često. Ajde na CTG. Stavili me na CTG, obavili opet onaj pregled sa guranjem i zaključio ginekolog da se meni događa ono što je najgore da se događa, da trudnicu boli, da se ne otvaram, ali da odem nazad u sobu i - čekam. U biti, dali su mi neku injekciju koja bi trebala lažnjake maknuti a prave pojačati.
I tako sam ja od jedno 2 ujutro do 7 bauljala po sobi, u strašnim strašnim bolovima, a razgovor sa sestrom bi tekao:
"Ajde na CTG."
"Neću. Onda jače boli."
"Ma neee. Dobro ajde. Hahaha vi biste rodili na stolčiću a ne možete stajati, hahaha, pitajte vi epiduralnu."
U naletima boli sam se derala na nju i da želim epiduralnu, i carski, i loptu, i sve odjednom.
Loptu mi nisu dali jer "Vaša cimerica spava". Valjda se s loptom košarka igra pa lupam.
NIsu me željeli poslati u rađaonicu, niti predrađaonicu (da netko bude pored mene, pomaže mi izdisati trudove, pruži moralnu podršku), jer su oni bez pregleda zaključili da sam ja još uvijek zatvorena.
Između trudova bi se srušila na krevet kao da me netko odalamio, čim bi sljedeći došao na vrhunac bi se probudila, kada bi opadala bol bi opet pala u tu neku nesvjesticu.
U 7 je bila smjena i došle su dvije odlične sestre, Željka Ž. i jedna mlada, super super.
Cimerica ih zvala i uspjela uvjeriti da ću rodit na katu ako me netko dolje ne otpelja.
Uspjeli su me izvući sa WCa (zaključila sam da je gravitacija najbolji lijek), zakopčali na CTG i netko je nakon skoro osam sati muke skužio da ja imam trudove dostatne za izgon.
Spakirali su me i u filmskom stilu otpravili dole. Naravno, tijekom puta sam se derala na onog ginića koji me nije htjeo dole slati. Btw, nakon pregleda prije rađaone je utvrdio da sam se otvorila između 8 i 9 cm.
Dole su me uspjeli smiriti, poslušali su moje želje (stolčić, bez epiziotomije), opet me pregledali i zaključila da to neće bit moguće, jer je u razmaku od 6 sati voda kompletno pozelenila i postojala je mogućnost "fetalne patnje".
Pristala sam naravno i na stolac, i na epiziotomiju, samo da to izvuku van.
Porod? Sitnica.l Da me netko pita, opet bi. Samo bez onog dijela ispred. Mislim da, da je netko bio uz mene, ne bih se toliko prestrašila i puno bi lakše sve išlo. Dobra strana je da mi nisu mogli uvaliti drip. A ni klistir nije bio potreban . Fuj.
Vidjela sam tren kada je izlazila iz trbuha, kada se je smanjio. Stavili su mi je na grudi dok smo još bile povezane vrpcom, ona je mene gledala a ja sam se derala na ginekologa da oću još jednu injekciju u dupe kad me bude šivao i da je maknu da ne odleti dok se ja mičem.
Da, porod je počeo u 20 do 8, kada su zvali Papuchara, koji nije stigao do bolnice na vrijeme, jer sam ja u međuvremenu rodila.
Ime: Tia Š.M.
Vrijeme rođenja: 8:05.
Dužina: 50 cm.
Težina: 3,175
Ocjena: 9/10
Izvadili su je i ja sam instinktivno (oh majčinske ljubavi) rekla: "Al je ružna!! Kao mali alien."
Da ponovim, voda je bila zelena, dakle i ona je bila zelena.
Moj mali kupusić.
Nevjerojatno je mirna, hranimo se kao velike, imamo malih problema sa pronalaženjem the objecta, ali je ok.
No toliko spava da se namučim dok je probudim da je nahranim.
Sada ćori u kolijevci. Cijeli dan je bila budna cca 30 minuta. Čini mi se da je jutarnji tip.
I još nešto:: rodila sam je na našu treću godišnjicu veze.
I danas je bio Obersnel u rodilištu podijeliti nam orhideje i rekao mi je da je beba jako lijepa. Pa neka onda obnovi neki vrtić ili jaslice, otvori poslove koji su povoljni za mlade mame pa nek se busa u prsa. Imao je pogled pun ponosa na sve te bebe, kao da ih je on rodio.
Ma.
Kupusić u rodilištu, dan prvi.
Kupusić u košari za doma, mislim da joj se ne sviđa uniforma.
Ajde, ipak se proljepšala.
četvrtak, ožujak 1, 2007
Često čujem pitanje: "Gospođo, a kada trebate roditi?"Na što ja odgovaram sa fejk smješkom: "Prije tjedan dana."Naravno, rijetko tko uspije odmah pohvatati konce da sam zapravo "prenesla". I što radim zadnjih dana? Svaki drugi dan idem na pregled na kliniku u Rijeku, gdje mi mjere tlak (i svaki put se čude kako je nizak), gdje piškim u čašicu, slušam bebine otkucaje na CTGu, kopkaju po meni različitim alatkama i vire bebici kroz tubu da vide jel' plodna voda čista. Sve u svemu, nije ugodno.Povrh svega, sutra će me hospitalizirati u UMObolnicu. Neš ti veselja, mora da ću brzo tamo rodit. Ma.Kratim vrijeme zujeći po D8 i hraneći mačke, Sivilo je opet bolesna. Glupachi je prošlo doba keksanja pa je na miru. Mislim da će na sterilizaciju uskoro.Pun mi je ku*ac, iskrreno.
nedjelja, veljača 25, 2007
Svijeća?
-Auto.
Ne, ne, to su svijeće.
-Svijeće?
Ili je auto?
Hm... ništa, uspori i vozi dalje, da se ne zabijemo u nešto.
Bio je auto.
Strašno je da moram razmišljati prema čemu vozim.
Jer ljudi koji su izgubili dragu osobu moraju dizati spomenike na mjestu pogibje.
I onda to blinka, svijetli, svjetluca, odvraća pažnju - vrlo često zbunjuje vozače.
Takvi hramovi su u pravilu postavljeni na najzafrknutije zavoje.
Kao da je građevinarima hrama jedina misao bila: "Tu je poginuo MOJ, mora još netko, zašto bi drugi preživjeli kada sam ja izgubila osobu do koje mi je stalo?"
Ok, razumijem, ljudi pate. Tužni su i neutješni, no kako će ti ometanje prometa pomoći? Vjerojatno nikako, možeš samo ti nekome pomoći da ostane bez glave. I što je najbolje, redovno ih apdejtaju sa novim, inovativnim blještećim vječnim svjetlima i drugim andrmoljama.
Razbili smo se jednu nedjelju usred bijela dana na cesti koja je bila prekrivena nečijim tuđim uljem. Dobili smo poziv od suda, i sad se sudimo. Samo da rodim, pa idem svjedočit.
Na tom istom mjestu je jedno 5 ljudi nastradalo kao i mi od naše nesreće - jedan je u komi, pitam se je li i on dobio poziv za sud i kaznu od 1500 kn.
Prihvatimo činjenicu da su nam ceste za ništa i da sav naš porez odlazi na nove satove iz prijateljske nam Švice.
Prihvatimo činjenicu da neki ljudi nabrijavaju autiće i na cestama gdje su "stručnjaci" odredili da se vozi 60 oni voze 160. I da postoje pijane budale za volanom, ufurani klinci i penzići koji ne vide ni volan ispred nosa.
Svako sjedanje u auto nam može vrlo lako biti zadnje. Ako ne zbog nas, onda zbog drugih. Ali nitko nije u mogućnosti razvrstati dobre od loših, nesposobne od sposobnih za nesreću načinit.
Svijeće se mogu maknuti, hramovi, cvijeće, spomenici i ostale nebuloze. Skreću pažnju. I nakon 500tog puta što smo vozili prema tom zavoju, nismo se odmah snašli i sjetili se što se događa.
Zašto i bi?
Pa nitko normalan ne pretpostavlja da tu tužna majka ubija nemire.
Pitam se pitam, kakav to dojam na "slučajne prolaznike" ostavlja?
petak, veljača 23, 2007
četvrtak, veljača 22, 2007
Dakle, raport.Beba neće van.Sviđa joj se unutra.Ako se ne sjeti van zić, za 8-10 dana me zadržavaju u bolnici.No, reče mi ginić da je sve to relativno jer moja zatvorenost ne znači da će se ona sjetit i da će trudovi početi za sat vremena, sutra, ili ovo popodne. "Onaj tko shvati u kojem momentu počinju trudovi i čime su uzrokovani, dobit će Nobelovu"E pa sad. Čitam savjete, najbolji su: gimnasticiranje i seks. A dragi zapičio u Ri, moram ga zvati da dođe na fukić ili dva.
Cura je luda luda luda, van očito ne bi.
Ništa, neka me netko naživcira pa možda krene.
srijeda, veljača 21, 2007
Znate kako je bilo lijepo u prvom razredu?Svi smo bili isti. Mislili smo da smo svi isti.Bez obzira na to što su nam bili roditelji i što smo imali ili nemali.Sve se temeljilo na našim kongitivnim mogućnostima.No, uskoro smo počeli gledati oko sebe. Tko što ima, tko ima bolje tenisice, novu torbu ili štosniju i puniju pernicu.Željeli smo se uklopiti. Što je prirodno za djecu.Tijekom života, kada se nađemo na famoznim prekretnicama odlučimo što će nam biti važnije. "Materijalno" (uključuje imovinu, vanjski izgled, površna poznanstva) ili "duhovno" (ne religijsko, nego intelekt, konkurentno okruženje, ispoljavanje ambicija putem slobodnog izražavanja i naravno, kroz učenje). I to je prirodno, kao i dječja želja za prihvaćanjem.No, što se dogodi kada se društvo preokrene?
Komedija.
U Crikvenici živi jedna intelektualka. Starija gospođa, bez djece, udana. Piše poeziju na nekoliko jezika, vrsna je povjesničarka, nepogrešivi esteta i rado viđeni posjetioc svih kulturnih događaja u regiji.Iz nekog nepoznatog razloga je Teta prestala biti sve ono po čemu je znam i radi čega je volim. Vidjela je da su jako moderne umjetne trepavice. Pa ih je dala nalijepiti. Kada Teta trepće, puše bura. Vidjela je da su moderni umjetni nokti.Pa je napravila i ona silikonske.I sada zanima mene me duplu, zar je naše društvo na to spalo da jedna žena od formata, kojoj sam se divila cijelog života, spala na to da se izjednačava sa masama putem banalija kao što su trepavice, nokti i šljokasta odjeća? Čemu onda silni fakulteti kada se jedna intelektualka spušta na razinu čobana? Čemu gubiti vrijeme kad su nam glavne vrijednosti postale umjetne trepavice i nokti?
Jeste, to je sindrom malog mjesta, no korisno je i promatrati tako malenu grupaciju kako bi se moglo oformiti neko mišljenje o društvu.
Moji kolege alkoholičari iz Nika su osnovali Udrugu mladih Malik.
Savršeno. Imala sam raspravu sa frendicom (isto se obrazuje u Zg na FF, povijest umjetnosti/engleski) - što oni to mogu napraviti za mlade ako ima nekoliko grupacija i nitko se neće složiti?
Pa kažem: sve je napredak. Napredak je to što se organiziramo. Što se ljudi učlanjuju. Čak se na crikveničkom forumu na netu može nešto pametno saznati. Jer, svijet ipak ne leži na gore navedenoj žabi, nego na nama, koji, doduše, nemaju od koga učiti, ali ipak kreću sa nečim.
Stoga, potpora Udruzi Malik.
P.S. Učlanit ću se čim se ispušem (potrebna je fotka za iskaznicu).
ponedjeljak, veljača 19, 2007
Najnesposobniji dragi moj.Ah.Koja je to ljubav bila.Na prvi pogled. Koji je meni bio, doduše, malo mutan, no ipak.Zatim, prvi kakao.Prvo žešće šlatarenje, gađanje iskorištenim kondomom pred cijenjenim gledateljstvom ribarima.Odlasci na par putovanja, druženje, sklapanje prijateljstva sa ostalim parovima (onako, staračko druženje uz toplu čokoladu).EU i vjerovanje u tablete "dan nakon" i sad eto, khm khm brak.A u braku.... gore nego u mraku.Od kada smo oženjeni, nula bodova komunikacija. Nula bodova svađa. Romantika.Pamtljivi seks. Samo neka rutina.Jutro, ja se ustanem oko devet i obavim posla i posla, on se ustane oko dva i vegetira do šest. Zatim me zamijeni na stoličici ispred kompjutera i zuji do tri ujutro.I to je super. Mi funkcioniramo jer - ne komuniciramo.Tu i tamo. U javnosti. DA izgedamo fensi mladi bračni par. U osnovi, sve odluke ja donosim. A on? Živi u uvjerenju da sve velike odluke on donosi. No još nije bilo takvih ;).
Antologijska fotka našeg vjenčanja, već viđeno no nikada dovoljno ismijano
nedjelja, veljača 18, 2007
Dakle, još
jedan dan je prošao.
Još jedan pregled.
I ništa.
Čekamo.
Dijete mi
definitivno neće biti vodenjak.
Do sretnog trenutka (koji će biti sredinom tjedna vjerojatno) uživajmo u današnjem danu.
Sretan mi 20ti.
Makar mi nitko neće prebacivati da sam rodila sa 19.
četvrtak, veljača 15, 2007
U normalnim okolnostima ne proslijeđujem SPAM, no s obzirom da sam jutros nabrijana na to da svojeg Najdražeg osakatim (a to je još uvijek, pih, kažnjivo) vam proslijeđujem jednu pregenijalnu ... to nešto.
Dakle, ovako: Maca Sivilo je bolesna, padam u depresiju. Beba neće van, padam u depresiju. Izgubila sam maminu karticu, pala sam odavno u depresiju.
No dragi je u znak pokajanja kupio dvije litre soka od jagode. Plutam po površini.
utorak, veljača 13, 2007
Slikano na maškarama 2006.te godine. Frendovi su bili "neuspješni pokušaj pobačaja", a mi trudnice. Tri frendice. Dvije od tri su fasovale. Jedna je još solo, bez podstanara.
Inače, nemojte se družiti sa mnom. Izgleda da širim trudnoću u koncentričnim krugovima. 
Moja kuma, velika najava, je - trudnica!!! 
Sa početnim komplikacijama i više nego crnim prognozama što su joj različiti stručnjaci govorili, uspjela je bebicu smjestiti baš tamo gdje joj je mjesto. Još je mala, mala, jedan centimetar, no puno puno dobrodošla!
Bila sam na ultrazvuku danas, kod mene je sve po starom, zaheftano, kanal porodni se skratio skroz, reče mi ginić da prema ovome ne izgleda da će mala skoro van. Sretan je 
jer bebina raste ko luda, promjer glavice je devet cm a bedrena kost je sedam centimetara! Ja baš i ne cvatem radi toga što je mala Golijat.
No isto tako mi reče da prema ovome ne izgleda da će to brzo, no s obzirom na moje bolove raznorazne da se to može u par sati otvorit i da se ona more van katapultirati 
.
U subotu idemo u rodilište na CTG i eventualno na kontrolu plodne vode.
Držite mi fige da se otvori!!
ponedjeljak, veljača 12, 2007
Ogrnuta kožom kočim se u vlastitom tijelu, dok sve boli i miče se protiv moje volje.
Svijest je na dalekom putu!
-
nećemo se uskoro sresti -
Ne znam. Koga. Što. Pitati.
Kada? Ni to ne znam.
Preveliki zalogaj? Sigurno ne.
Ljubav uvijek. I svagdje. Samo da nađem gdje se to nalazi! Ovdje. Trenutno. Ne!
Polako polako. Otvaraju se ušća. Mogućnosti.
Pokreti izazvani srećom.
Javljam se iz Nebuloze.
petak, veljača 9, 2007
Nakon posjeta Humu smo nastavili prema obali Istre, prema Limskom zaljevu - na dobru klopicu koja uključuje puno prvoklasnih morskih plodova. No, svekriva nije nazvala da provjeri je li otvoreno pa smo poljubili vrata sa mnogo stila. Putrem smo našli nekakvu "Istarsku hižu", koja je sve osim toga.
Hrana loša, preskupa, izbor nikakav, zadimljeno, neljubazna konobarica. I smrdljiv WC sa hladnom vodom.
No da ne bi bilo sve tako crno, otišli smo do Vrsara. Tko nije padobranac (dakle većina) ne zna da se tamo organizira Boogie, što bi značilo da se skupi ekipa, unajme letilo i skaču cijeli dan uz puno dobre zafrkancije. Nude se i panoramski letovi.
Za ljubitelje lova tu su i lovišta oko Vrsara koja obiluju fazanima i jarebicama.
Vrsar je staro ribarsko naselje, koje se je tijekom vremena preoblikovalo u turistički centar sa prirodnom lukom, sa nizom otočića ispred nje. Izrastao je na brežuljku koji se nalazi na samom ušću Limskog zaljeva. Na vrhu brežuljka se nalaze ostaci Kaštela, nekadašnje rezidencije porečkog Biskupa.
Važno je napomenuti da Vrsar ima predivne plaže, kako za većinu, tako i za naturaliste. Parkovi koji se protežu skroz do ruba obale pružaju izvrstan hlad i zaštitu od pogleda.
Luka je izvanredna, imaju super one stvarčice za zakačit brodove (kakvo sam ja to dijete pomorca, ne znam kako se to zove, sramota!), malo mumi ali je bila oseka, pa ćemo im to oprostiti. Bio je vikend i može se reći da Istriani, a bome i Talijani, vole do Vrsara potegnuti na čašicu uživancije.
četvrtak, veljača 8, 2007
Moja obitelj ima čudnu naviku gledanja Dnevnika. Na HRTu. Na Novoj. Na RTLu. Ukratko, na svim raspoloživim programima. I zadnjih tjedan dana me bocka jedna stvar. Zašto neprestano govore o mulcima koji štrajkaju u Vukovaru? Zašto konstantno iznose u javnost činjenicu da je dečko koji se napio ne-hrvatski učenik? Zar je to bitno?
Bitno je da se mulac nasrao i napravio sranje. Nije ništa strašno, no nije niti pohvalno.
"Naši"klinci pizde i rade si nevolje radi istjerivanja pravde.
Koje pravde?
Čemu pjevanje ustaških i četničkih pjesama? Gdje su oni bili kada je trajao rat? Imali su dvije godine. I ako djeca koja su u doba strahota imala dvije godine šire ovakvu količinu mržnje i netolerancije, do kada će to trajati? Hoće li se i moje dijete morati suočavati sa zbunjenim pogledima i prijetnjama kada kaže: "Nema razlika, svi smo isti. Papir ništa ne znači." Osim toga, u cijeloj Hrvatskoj, tj. Jugoslaviji, unazad 25 godina se nije znalo TkoTuKogaJebe - u pravom smislu riječi. Svi su bili sa svima, prijateljevalo se, družilo, ženilo. I sad potomak srpkinje i hrvata u petom koljenu pjeva ustaške pjesme.
Kao, veliki 'rvat.
Ljudi, dajte se otrijeznite. Molim vas.
Rat je bio, puno ih je stradalo, po meni bez razloga, jer su se mudonje iz kožnih foteljica malo igrali. Dok su mulci, civili, žene, klinci - ginuli. Hoćemo li to promijeniti? Ne, jer se povijest ne može mijenjati. Može se samo upoznati. No prefriško je za racionalno iznmošenje činjenica. Ali se ne treba zato dolijevati ulje na vatru.
srijeda, veljača 7, 2007
Hum je smješten u srcu Istre, u općini Buzet. Od Buzeta do Huma nije teško doći, iako ima par serpentina i cesta je dosta loša (s obzirom na status grada i posjećenost mislim da bi se to trebalo bolje urediti).
Nastanjuje ga mnoštvo od 24 stanovnika (makar ste sigurni da će vam netko posuditi šećer 
), no čini mi se da je ljeti tamo i više nego živahno - proglašen je gradom biske (domaća rakija od komovice, bijele imele i četiri vrste trava. Smatra se da je to ostatak od druidske magije - recept je star oko dvije tisuće godina). Naravno, kao odličan napitak ima i ljekovita svojstva.
Što se tiče fine papice, jedna jedina, i najpoznatija, Humska konoba je 1976. otvorena na mjestu stare konobe. Ističe se ukusnim interijerom, u kamenu i drvu, te se savršeno uklapa u stil i osobnosti Istre. Meni je također tipičan istarski, nešto što se može pojesti u svakoj drugoj autentičnoj Istarskoj hiži. No, ipak je Humska konoba posebna - određena jela se serviraju na drvenim pladnjevima.
U romaničkoj kapelici Sv.Jeronima na groblju su sačuvane freske, vjerojatno nastale negdje u drugoj polovici stoljeća sedmog. (Groblje se nalazi van zidina, te ćete morati mrvicu protegnuti noge. Ali stvarno mrvicu, par sto metara.)
Ako idete pravom cestom (mi smo išli sa krive strane), naići ćete na zanimljive skulpture uz put - to je poznata Aleja glagoljaša. Ona se proteže između Roča i Huma. Započinje Stupom čakavskog sabora, završava zadnjim spomenikom, Gradskim vratima.
Iako nisam primijetila da neki od izletnika pikiraju na Aleju, većina ih je samo prozujala pored (kao i mi, tom cestom smo nadobudno krenuli prema Limskom zaljevu).
Hum je nastao u 6. stoljeću, i onda je zadobio oblik koji zadržava i danas. Bio je i ostao centrala glagoljaša. Osim starih spomenika, mnogo današnjih statua i spomenika su obilježeni glagoljicom, sve u nastojanju da to staro pismo ne izumre.
Sve do 17. stoljeća se spominje u zapisima kao "castrum", dakle kao tvrđava, ne grad. Jedan je od rijetkih primjera srednjovjekovnih gradova koji su ostali "unutar zidina" - kao što rekoh, kako su zidine sagrađene u stoljeću šestom, tako stoje i danas, izvan zidina se nalazi samo nekoliko moderniijih zdanja, čini mi se birokratskog karaktera (i telefonska govornica).
Gradić čine tri paralelna niza kuća što se pružaju od istoka prema zapadu, dvije ulice koje ih odjeljuju i trapezasti trg kod glavnih Gradskih vrata.
Samim ulazom u Hum se primjećuje da stanovnici veoma drže da sačuvaju "duh davnina" - svi detalji su načinjeni sa mnogo stila i ukusa, natpisi za suvenire, bisku, konobu. Čak su i klime veoma dobro "zakamuflirane", tako ako ne obratite pozornost, nećete uočiti niti jednu.
Sve u svemu, maleni je, simpatičan, romatničan i zadržao je taj svevremeni duh koji svjedoči o burnoj prošlosti. Srećom nije doživio zadnji izljev testosteronskog ispada zvanog Domovinski rat, te nije uništavan kao veliki dio kulture naših zemalja.
Expand Full Size
ponedjeljak, veljača 5, 2007
Što mi se više približava termin poroda, ljudi me češće pitaju, bojim li se.
Naravno da se bojim.
No, nitko ne pita konkretno.
Bojim li se majčinstva i života sa potomčicom i suprugom u zajednici, bez majke da mi brani leđa?
Prestravljena sam.
Bojim li se poroda? Da, bojim se poroda. U tolikoj mjeri da ću tražiti epiduralnu? Ne. Ukoliko mi doktori sugeriraju jer im izgleda da će biti dugotrajno i bolno, onda da. Inače, eventualno injekcija u guzu protiv bolova.
Ne shvaćam zašto porod u vodi i porod na stolčiću zovu alternativnim načinima. Osobno, prirodnije mi je roditi čučeći nego ležeći na leđima. Ili roditi u kadi. Iako mi se ne da u kadi rađati jer (banalnog li razloga) se ne osjećam ugodno "kao od majke rođena" i nisam napravila pretrage (ne volim igle).
Što se tiče stolčića, epiziotomija je gotovo - bezpotrebna, jer se sve rastegne i namjesti baš kako treba tijekom vremna. Živjela gravitacija!
Znate kada je porod počeo boljeti? Kada smo počeli hodati na dvije noge - konstrukcija zdjelice se je promijenila, kao i mišićno tkivo. Zato žene umiru od bolova dok mačka rađa u većini slučajeva - sama u daljini, brzo se oporavlja i nastavlja sa brigom za malene.
Znate kada su žene počele rađati na leđima? Kada su muškarci ušli u rađaonu. Dok ih to nije zanimalo, babice su se brinule o roditlji i dopuštale joj maksimalnu slobodu i udobrnost da donese bićence na svijet. Sve to kako bi se lakše moglo rukovati sa kliještima dok se, opet neutemeljeno, reže međica. Muškarci su nas, kao i u mnogim drugim stvarima, obezčastili, polegli, svezali i oduzeli nam pravo na radost rađanja.
Jednostavno rečeno: probajte vršiti veliku nuždu ležećki. S tim da je bebina glava puuuno veća!
Riječ "opstetricija" dolazi od lat. ob + stare, što znači "stajati ispred", a smatra se da je to uvedeno u prasku u Francuskoj u 17. st, kada je Luj XIV. zatražio da njegova ljubavnica rađa u tom neprirodnom položaju kako bi on mogao gledati rađanje svog djeteta skriven iza zavjese.
Smatram da se takvim naređenjima koja se daju rodilji smanjuje njezina važnost i uloga u samom porodu, što je, s obzirom na narav trenutačnog stanja, prilično nevjerojatno.
I zato je Kuhacha odlučila rađati na stolčiću, sa svojim dragim Papucharem iza leđa. U najgorem slučaju, ako mi se svidi, uvijek mogu leći na krevet. Da pristanem na "klasičan" način rađanja, ne bi se smjela ustati. A nekako mi se čini da to ne bi izdržala...
nedjelja, veljača 4, 2007
Nevažan dan u godini, većini svijeta. Njoj, frendici, rođendan. Tražim nešto prikladno. Ili makar pristojno. Da paket odfuram preko grada a da ne bude prenapadno.
Ispod elementa malena kolica, tri police. Doljnja - krumpir.
Srednja - vrećice.
To tražim.
"Mama! Gdje su one fensi vrećice?"
"Nemam pojma. Traži."
Naravno, ne nalazim ništa. Moj kratki fitilj izgara i krećem ja u temeljitu potragu za fensi vrećicama.
Škanjić i ja. Ja i škanjić. I Glupača koja mi pomaže. Ne.
I slažem, pizdim, nalazim one velike (one iz Emezette), Turbo sport, DM... sve koje se mogu iskoristiti za elitno mjesto pridrživača smeća.
Ok, eliminirali smo hrpu.
Druga hrpica. One manje, još uvijek besplatne, koje se moraju uzeti u Konzumu i Plodinama dok se kupuje voće i povrće. Njih uglavnom koristimo za čišćenje mačjeg seralnika. Jebemmu, zašto nemaju svoje mjesto (pored WCa možda?!)
I ostatak... sve one vrećice koje su dovoljno gadne da je sramota hodati s njima okolo a ipak, žao ih je bacit jer je svaka koštala cijelu kunu.
Sjećam se da je izglasan zakon koji govori da trgovački lanci ne smiju prodavati vrećice sa svojim nazivom. I stoga su Konzumove - zeleno crvene, prepoznatljive do bola. Getro ima plavo žute, Plodine crveno bijele sa kolicima, Billa žute sa crvenim ručkama. Primjećujem da je u redovima Baba/u/Krznu najpopularnija ova zadnja, iz Bille. (Koliko sam bacila oko, Billa je skuplja od ostalih super, hiper, ekstra i fakfakidifakfak "jeftinih" marketa.Stoga mi nije jasno. Jako mi nije jasno.)
I onda se te vrećice nanašaju. Ideš u Brodokomerc, nosiš konzumovu. Ideš u Konzum, nosiš onu od plodina. Reklamiraš lance dućana i za to im još platiš kunu.
Cijelu ebenu kunu!
Dvije plastične bočice!
Znate da je na TVu bilo da u jednom dućanu u Ri, kada se donese par bočica za prodati, taj iznos se treba u toj trgovini potrošiti? E, radi se o Cash&Carryu od Brodokomerca (kod Orientovog igrališta).
Dakle, osim što moramo kupovati njihove šugave vrećice, plaćati bočice (cijene pića su porasle za nešto više od tih famoznih 50 lp), moramo još i trošiti te iste novce kod njih!
Pa gdje je tu logika?
I ne shavaćam zašto se te vrećice isto nekako ne recikliraju. Nedaleko Crikvenice je duplja u kojoj se spaljivalo smeće. Okoliš?
Neobični Božić, 365 dana u godini. Drveće okićeno lijepim šarenim ukrasima. Dok se ne dođe bliže. Brrr!
Vratimo se na bočice.
Ok, tko šljivi kunelića. Ili dva kunelića. No, nas 4 milijuna. Svaki dan po kunelić-dva. Pa ti računaj.
A zašto nitko ne koristi krpene vrećice?
Nisam vidjela nigdje neke zgodne za kupiti... a da ostvarim privatluk i počnem uvozit vrečice? Iako kod nas svijest i mašta često - ne idu ruku pod ruku...
subota, veljača 3, 2007
Pornografija ili erotika, je li to isto? Velim da nije. Iako nisam veliki znalac. Erotika bi, po meni, bilo nešto što slavi ljepotu ljudskog tijela. Akt, na primjer.
Dok pornografiju smatram kao hrpu ritmičkih, vlažnih, slinavih pokreta kojima je jedina i primarna funkcija izazvati u gledatelja požudu. Bile to dvije žene, dva muškarca (u našoj kulturi još jako jako rijetko), grupnjaci različitog sastava, ménage à trois (dvije žene, jedan muškarac, ili obrnuta verzija, no čini mi se da je prva popularnija) ilil jednostavno dobra, klasična one on one - nookie, to je sirovo, animalno ponašanje koje graniči sa samim instinktima, bez nekakvog razuma i dublje logike.
Svatko tko se iole približio famoznoj punoljetnoj godini to gleda. Prati. Možda nije glavna preokupacija u životu, no rijetko kome je bad to bacit oko na monitor i provjeriti "što to ona njemu radi". Znatiželja, hormoni u akciji koji ne hvataju ničiju reakciju, upražnjavanje Desanke Šakić, pomoć seksualnosti koja vene, tko zna? Sigurno postoji mnogo razloga.
Nije ni bitno.
Nerviraju me feministkinje kada govore o tome. Ne, seks nije sramota za ženu. Ako žena svojevoljno, naglašavam svojevoljno, pristane na snimanje takve vrste filmske umjetnosti, onda to nije eksploatacija. To je samo posao. Ako je prisiljena na to, onda se gubi iz sfere feminizma i aktivizma i ulazi u kršenje ljudskih prava i ozbiljno nepoštivanje kaznenih zakona. Dakle, fem koke nemaju veze s tim.
Ne shvaćam niti muškarce. Ima djevojku, ženu, intimnu prijateljicu, whatever, s kojom upražnjava sasvim solidan sex. Zašto, ah zašto!! skida redovno pornografske materijale s interneta, diže u videoteci etc.?
Iako smatram da je određene maštarije bolje držati u ruci... ovaj, držati ih tamo gdje i pripadaju - u glavi. A pornografiju koristiti kao ventil, nešto što nam prikazuje poput klasičnih hollywoodskih filmića, neki bolji život, seksualni u ovom slučaju, život koji je lijep - kao na filmu, i sa krajem vrpce (ili memorije na disku) nestaje i čarolija gledanja istog. I snova o Paris Hilton, Pameli, Jenny Jameson i ostalim kokicama...Zašto je ljude sram priznati da gledaju pornografiju? Govorim isključivo o "zdravoj", dakle bez životinja, djece, mrtvaca i tako dalje.
Dali je tebe sram priznati?
petak, veljača 2, 2007
Ne znam jeste li upućeni u moje strasti. Ima ih mnogo. No najveća su sigurno čupava egoistična stvorenja sposobna pružiti veliku ljubav - mačke.
Do sada sam živjela u uvjerenju da je njihovo službeno ime felis domestica. I slušala sam stare ljude koji su govorili da su one samci, lovci, bezskrupulozni predatori.
No, osim što Glupačica ruši sve teorije zavjere starih, prozujala sam netom u traganju za konkretnim informacijama.
Naime, njihovo official ime nije Felis domestica, nego Felis silvestris catus. Vjeruje se da je predak domaćih mačaka Afrička divlja mačka. Naravski, ljudi su se tijekom godina igrali i sa njihovim naslijeđem, te sada postoje razne varijacije na temu boje, dužine krzna, izgled glave... Što se temperamenta tiče, do promjena je došlo čisto radi toga što su u ljudskom društvu počele gubiti određene nagone, boja dlake se je promijenila jer više nije postojala potreba za kamuflažom...
Na stranu ljudska znatiželja, umiljate dlakavice žive sa nama cca 9,500 godina.
U komunikacijij koriste više od stotinu različitih zvukova, te se koriste govorom tijela. Čak se vjeruje da oponašaju ptičji zov kako bi ih namamile i ukebile.
Pouzdano znam da im treptanje znači pozitivnu reakciju. Namjestiš mirno lice i polako zatvaraš i otvaraš oči. Ako maca odgovori istim načinom, znači da ste kolegice. :) To uglavnom funkcionira kada je muca raspoložena za malo ljubavi ili klopice. Pa žica.
No na stranu faktički podaci. Mene zanima mitologija i povijest.
Dakle, nastavljajući svoje istraživanje u tom smijeru, otkrila sam da se najviše spominju u egipatskoj, kineskoj i kulturi Vikinga.
I naravno, zadržat ću se na egipatskoj.
Udomaćivanje mačka nije ni izdaleko tako poznato kao udomaćivanje pasa - vjerojatno su pse koristili kao izvjesnu pomoć, dok se razlog udomaćivanja mačaka ne zna (vjerojatno kao mišolovke hehe).
Ne tako davne 1888. godine je jedan egipatski zemljoradnik otkrio grobnicu koja je sadržavala nekoliko tisuća mumificiranih mačaka i mačića - što nam dokazuje da su ih Egipćani odista smatrali - čarobnim životinjama.
U doba najveće slave mačje populacije u Egiptu, nastanjivale su ga dvije umiljate podvrste: mačka iz džungle (Felis chaus) i afrička divlja mačka (Felis silvestis lybica).
No, zahvaljujući svom divnom temperamentu, afrička divlja mačka je pripitomljena. Iako se smatra da su križanci obje podvrste prethodnici moderne mačke - "Egipatski Mau".
Kako su se mačke prilagođavale ljudima, tako su se i ljudi prilagođavali mačkama te počeli uočavati različita obilježja koja bi, prema njihovom praznovjerju, obilježavali mace kao nešto "božansko", te su ih počeli povezivati sa božicom Bast (još se spominje kao: Ubasti ili Pasht; božica Sunca, (nakon Grka – božica Mjeseca), mačaka, žena i tajni. Božica koja je prvotno bila prikazivana kao zastrašujuća lavica, zaštitnica, kasnije je njezin lik iz opakoga promijenjen u nešto ugodnije oku – ženu sa mačjom glavom. Egipatski svećenici su često u hramovima držali mačke kao istinske predstavnice Bast.
Kao i sve ostalo, i one su postale statusni simbol, te su mnogi bogataši, osim gazela, babuna, lavova, u svojim zvjerinjacima pripitomljavali i mnoge divlje mačke.
Poštovanje koje su egipćani u svakodnevnom životu posvećivali mačkama se najbolje može primijetiti obratimo li pažnju na mumificiranje i nastojanje da se tijela očuvaju za zagrobni život što je bolje moguće. Herodot je, između ostaloga, zapisao da je apsolutno nužno, prilikom paljenja vatre paziti da se mačka ne približi i nesretno ne skonča, te da ukoliko u kućanstvu umre mačka cijela obitelj žaluje kao za članom porodice. (Ako se pita mene, moje muce i jesu članovi porodice.) Često su brijali obrve u znak tugovanja (to se ne bude dogodilo). Ukoliko bi netko i slučajno ubio mačku, bio bi vrlo oštro kažnjen: postoji slučaj kada je faraon čak dao i pogubiti vojnika koji je nenamjerno kolima pogazio mačku.
U staroegipatskom gradu Bubastisu su postojale ogromne mačje grobnice, kao i peći za kremiranje. Postojanje peći za kremiranje zbunjuje povjesničare, jer je smisao mumifikacije očuvanje tijela za zagrobni život i da pokojnikov ka lakše pronađe svojeg domaćina i bude iznova rođen. Tijelo je trebalo biti netaknuto i stoga je kremiranje potpuno nerazjašnjeno.
Pored mumificiranih mačaka su često ostavljali posudice sa hranom, ponekad čak i mumificiranog miša (da si ima čagod za prigrist dok ga ka traži).
Vratimo se farmeru i njegovoj grobnici. Ona je sadržavala više od 19 tona mumija i ostataka životinja, uglavnom mačaka, no i mungosa, pasa i lisica. Zemljoradnik je ugledao dobru poslovnu priliku te je prodao veliki dio sadržaja grobnice: prah mumija je bio prodavan kao cijenjeni afrodizijak i lijek za neplodnost. Jedan mali dio koji je preživio rasprodaju je pao u rukama dobrim ljudima iz British Museuma te su oni uspjeli istraživanje izvesti.
Ponašanje egipćana prema mačkama je naravno dio kulta – koji je ukinut carskim dekretom 390. godine. Danas, u Egiptu, one nemaju nikakvu religioznu vrijednost, kao i kod nas koriste se samo za uništavanje štetočina i kao dobro društvo.
četvrtak, veljača 1, 2007
'vako!
Ne shvaćam zašto ljudi vjeruju da svaka žena ima majčinski instinkt. E - nema! - znanstveno dokazano.Nikada nisam voljela djecu posebno. Niti ih željela. Jednostavno nisam takav tip. Možda egoistična, možda razumna (kako imati dijete u grubom svijetu?), možda jednostavno i sama dijete zauvijek. Svojevrsni Petar Pan. Tj. Petra Panica .Nije ni važno više.Ovo je bratov mali, ima dva mjeseca i ne znam ga držati. Jednostavno me strah. Da ga ne ispustim (nadam se da toliki antitalent nisam), dali mu dobro držim glavicu...
Gledam ga tako savršenog u tako malenom pakiranju.
Ajme meni, što učinih?K
utorak, siječanj 30, 2007
"Ma, on je privatnik! Oni ništa ne valjaju, ne isplaćuju plaće, samo zafrkavaju, gnjave ljude do iznemoglosti..."
"Zašto? Jer MOGU."No, danas sam saznala da (nevjerojatno ali istinito sekcija) nisu svi takvi!Ovo ljeto sam demonstrativno uletjela u jedan novootvoreni dućanćić u Crikvenici u čijem je izlogu pisalo da traže prodavačice. U svojim starkicama boje bakinih jabuka, mornarskoj majici i TroFrtalj hlačicama sam, zbrkana kakva jesam, pričljiva, lajava i opižđena, zaintrigirala šeficu da me pozove na probni rad. Dođoh sutradan u tri.
Rekoše mi da obučem njihovu odjeću (dobili smo par kompleta u kojima smo morali raditi), ostaviše me u butigi na par minuta samu i proučavali me kako prilazim kupcima, što radim u međuvremenu, kakva pitanja postavljam itd.Navečer došao jedan simpatični čovjek."Ti se sviđa ovdje raditi?" - pitao me s francuskim naglaskom."Pa, da, lijepo je.""Sutra si ti ujutro, znaš?" - pitala me ona za koju sam mislila da je glavna i odgovorona."Ne serii!!" - izletjelo mi.Smjene su bile gadne, imali smo video-nadzor, žene su tlaka, sajam taštine.No, plaća je bila i više nego zadovoljavajuća, redovita i nitko nas nije gnjavio od nadređenih. Pogotovo kad sam skopčala da kamera radi samo kada ACT i USB na modemu blinkaju .31.10 mi je istekao Ugovor. Šef je, bez ikakvog nagovaranja i moljenja, pristao da mi produži Ugovor o radu do 1.1.2007. Jer, njega to ionako ništa ne košta. Tako mi reče Svemoguća teta na socijalnom: "Ako pristane, neka te prijavi do 1.1.2007."
I tako bi učinjeno.
NO Svemoguća kučka nije uzela kalendar i izračunala da moj porodiljni počinje 6.1. - skoro sam ostala bez zdravstvenog i primanja i svega radi birokratske lijenosti. (U trenu započinjanja obaveznog porodiljnog valjda moram biti zaposlena negdje)No dobro je. Reče mi knjigovotkinja da nije bad da me prijave do 1.2.Danas sam ih zvala. Knjigovodstvo. Da ih zamolim da me odjave odmah sutra kako bih mogla što prije ostvariti zdravstvenu zaštitu kao osoba sa odgovarajućim radnim stažom u knjižici.I znate što me je pitala knjigovotkinja?"A zašto da vas mi odjavljujemo? Prijavit ćemo Vas do godine dana djeteta, da budete na miru. Gospodin Valentino se slaže sa tim, njemu to nema nikakve razlike. A Vama ide radni staž i jednostavnije Vam je da se prestanete boriti sa papirima."
Ostala sam zadivljena. U šoku. Ne znam je li stvar u tome da on nije skroz naš čovik, ili je jednostavno - samo privatnik sa dušom?
Da mora izvaditi novčiće iz svog džepa vjerojatno ne bi tako dobro prošla, no sva ova njegova dobra volja me oduševljava. Isto tako me je mogao poslati u kurac i reći mi da prestanem gnjavit njegove knjigovođe.
Bilo je lijepo dok je trajalo....
ponedjeljak, siječanj 29, 2007
Vidi knjige, makni knjige.
Na kraju reda: Playboy i Cosmopolitan.
Miksam plan: uzimam Playboy za buduće informacije.
Šrafciger, svjetlo, nađi utičnicu!
V
erglaj verglaj, ruši,
nemoj glasno s čekićem!
I bi internet na gornjem katu.
Ležim u krevetu, laptop mi na koljenima i uživam. Tipkam i čekam dragog, poslah ga da
skine šminku.Nakon što probavim njega nevinoga, bacam se na Playboy. Nadam se da ima čagod zanimljivoga
nedjelja, siječanj 28, 2007
Očajna kućanica, JER suprug ćori dok ja bančim.
Gdje?Veliki parking kod Konzuma u gradu Crikvenici.
Što?Maškare!!
Zašto?Neam pametnijeg posla + porod nije počeo.
Tko?Autor hitova "Nosi mi se bijela boja", "Duša od papira", "Jedna mala plava"...
(Zahvala pretraživaču Google na informacijama)Moja kolegica trudnica i ja krenule u život. Prva prepreka, godzile u kričavim lajbecima sa natpisom "Security". Mislim da bi inteligentnije zvučalo "Osiguranje".
Naime, nisu nas željeli pustiti bez ulaznice. Valjda dvije trudnice ne mogu biti maska.
Od kud on zna da sam ja true?
A ulaznica... priča za sebe. Osim što je teta na kućici zaposlena po principu:"Najgluplja osoba dobiva posao", karta košta 25 kuna. Faking 25 kunelića.
Naravno, za ljude sa plastičnim maskama je besplatno.
2 dcl bezalkoholnog gaziranog pića - 10 kuna. Dakle, ako namjeravate dolaziti, ponesite (zakamuflirajte) vlastitu cugu jer je ovo bezobrazno do boli.
Zatim, oko 10 je bilo pusto i prazno, kako izvan šatora, tako i unutar. Sramota.
Gospodin Jole je počeo "kantati" oko 11:30. MI se pokupile doma.
Odmah kada smo došle, smo primijetile nekakvu aktivnost na bini: predavali su se ključevi grada. Neš' ti svečanosti:
Zatim, ekipa se je počela skupljati, dim je bio posvuda, usmrđivali smo se ka velike. Nađosmo jednu zgodnu pedijatricu koja nas je učila kako držati bebicu.
Ovako je to izgledalo kada se napunila dvorana i kad su se svi raspištoljili.... iako smo se mi pokupile na vrijeme :).
Dogodila se jedna nevjerojatna stvar. Neki lik je prolazio pored mene i nabacio mi neki zavodljivi pogled. A onda me,
imagine that - uštipnuo za guzicu. Uz očaravajući smješak mu uputih jednu gestu koju naši kolege talijanske često poprate rečenicom koja u prijevodu znači "Koji kurac?!?" Zar je stvarno moron pa ne vidi da mi je trbuh veeeeejiki i ja okruglica?!
He-He!
subota, siječanj 27, 2007
petak, siječanj 26, 2007
Imadem frendicu. Naravski. Koja je - trudna. U 5om mjesecu je trenutačno. Ovo ljeto je bila sa dragim kod mene koji mi se zdušno smijao i zafrkavao me što sam to napravila.
I nas dvije dijelimo sve informacije vezane uz promjene fizičke, od širenja kože i strija do emocionalne nestabilnosti i - želje za seksom. Sad, znam da je trudna. I da ima bebicu u sebi. I ona mi kaže da se oni seksaju. Meni to bude malo fuj. Tako da ću vas shvatiti ako budete šokirani.
U devetom sam mjesecu. Rekoše nam šjori doturi da bi se trebalo prekinuti sa seksom negdje 6 tjedana prije poroda. Ne jedna od uspješnijih misija.
Da, ogromna sam. To jest, moj trbuh je veliki i ona stalno skakauće. Da, postat ćemo roditelji i peglamo pelene i tutice i sve te gluposti puno puno sati svaki tjedan. I spremamo torbu, idemo na tečaj i proučavamo sve funkcije naših novih kolica.
I, zadnje, ali ne najmanje važno - percepcija trudnice je iskrivljena, vide nas kao nešto blagoslovljeno, nešto što nosi život u sebi. Mnogi muškići koji su slučajno nabasali na pornografske uratke koji uključuju trudnice rekoše da je to gnjusno. Da, je. Gnjusno je. Ako je ne-tvoja trudnica u igri.
Može bit da je čudno da još uvijek postoji želja. Možda je uzrokovana ne prihvaćanjem stvarnog stanja. Ili naivnošću koja vjeruje da će "Sve biti u redu.".
Vjerojatno će biti sve u redu, no ako može, nešto će uvijek poći i krivo. Tako to ide.
Seks je, kao i trudnoća, prirodna pojava. Ma kakva pojava, dio života. Lijepi dio života. I sada, zašto ne uživati u slobodi dok se može?
Jeste li čuli onu... sretna mama, sretna beba? To sve objašnjava.
srijeda, siječanj 24, 2007
Ovo je bratovo govance, ne moje
MRZIM našu državu!
Da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv tambure. Dokle god nije u blizini mojih ušesa.
Nego, jeste li primijetili koji je problem naći zajednički jezik (što se glazbe tiče) sa prijateljima/poznanicima/članovima obitelji nakon što se napusti ono divno životno razdoblje zvano pubertet? Ranije je neka glazba bila nama omiljena, naravno, nešto hiper popularno bez ikakve kvalitete, konzumerski i s tim prihvatljivo svima.
Kasnije, razvijamo se u svakavim pravcima, pa ili zastranimo (pa mislimo da je Ceca božica) ili raširimo krila u pravom smjeru (ubili bi za karte za Depeche mode).
Neki sretnici mogu živjeti u gužvi. Vici. Tamburanju. Zujanju radija i mrmljanju voditelja. Ja sam takva. Uglavnom nije bitno što svira, može bit Otvoreni, Zatvoreni, Nahereni.... samo da isključuje (u nazivu) uz Radio epitet narodni ili katolički.
Dok, moj dragi ne može podnijeti da nešto zuji.
Ni ujutro.
A tako volim slušati vijesti!
Ni u autu.
A Urban tako odgovara uz laganu vožnjicu cestom poznatom pod nazivom D8 iliti ga, kako je popularno u narodu Jadranskom magistralom.
Čista romantika.
On bi Marilyna Mansona. Ili neki njegov čudan punk band.
Ili (ono što mene najviše užasava) POTPUNU TIŠINU.
Glasam za slobodan izbor, glasam za ozvučenje!!
Fiat ima neku idiotsku postavku da se glazba pojačava sukladno sa radom motora. Tako da i malene šanse da namjestim nešto što meni odgovara po tiho, pada u vodu. Jer, njegov ljubljeni auto, to pojača, čim ovaj pritisne gas. Damn...
utorak, siječanj 23, 2007
Dakle!
Jesam li rodila? Nisam. Ne da mi se još. Još moram dovršit trudnički tečaj i oprati sve plahtice, ćiripe, odijelca i platnene pelene. Moram naučiti sastavljati kolica i odlučiti o imenu.
Kako se supružnik nosi sa prokuhanom situacijom?
Ide na tečaj. Pegla platnene pelene. I tutice. Ja zaspim, on priča s Njom. I igraju se kroz škembicu. Pritišće joj nožicu pa ona lupa nazad. Šapuće joj, tepa. Daje joj pusice.
Prilagodio se u globali. Sad koliko to veze ima sa mnom... spavam. Tvrdo. Ne čujem ništa.
Zajednički život? Serpentina.
Moja majka. Ah. Isto... ide.
Njih dvoje zajedno.... loše. Muškarci nakon puberteta ulaze u krizu srednjih godina. On je još uvijek u pubertetu. Debelom. Ona je post klimakterično posesivna. A ja? Brižna, velika i teška se bakćam sa dvije vatre.
A protiv svekrve ni riječi loše ne bi rekla, žena se stvarno trudi, nije loša, tu i tamo ukenja nešto, no razumijem da nitko nije savršen.
Valjda tako mora biti kada živimo kod moje majke. Pa ona ima glavnu riječ.
Još 4 tjedna do potpune predaje.
Živo me zanima kakav će onda život biti...
petak, siječanj 12, 2007
Na TVu se govori o tome. Novine pišu o njemu. Postao je fenomen.
Što je blog, kako je nastao blog i čemu služi blog se može saznati preko Wikipedie.
Tko piše blog, zašto ga piše i što pokušava postići time - na to i slična pitanja je teško naći odgovor.
Osobno, blog sam počela pisati na blog.hr servisu. Uskoro je postao prenapučen, često je blokao i preselila sam se na mojblog.hr. Nakon određenog vremena sam otkrila i bloger.hr. Zadnja dva koristim usporedno, kao i mnogi drugi blogeri, 
(samo što se to često gura ispod tepiha.)
Pišem blog jer... mi je dosadno, njime upotpunjavam slobodno vrijeme. Oduvijek sam bila brza na jeziku, i onda sam s vremenom naučila da me i prsti prate.
Iako moram priznati da su mi raniji tekstovi bili mnogo oštriji.
Sad sam sva gnjecava, mora da je radi trudnoće. Blog Kuhacha na kvadrat se tiče jedino i isključivo trudnoće. Na internetu se može naći dosta stvari po tom pitanju, no mnogo toga je netočno i zakukuljene su.
Pišem blog jer... ima nešto slatko u tome da dijelim svoje tajne sa drugima, nešto perverzno u tome da putem monitora još hrpa ljudi sazna npr. kad smo zadnji put supružnik i ja vodili ljubav 
, npr.
Pišem blog jer... volim pažnju. Volim kad sam na naslovnoj, iako znam da je to mnogima trn u oku.
Pišem blog jer... me više ljudi doživljava nego u stvarnosti. Velika i lijena nije da stignem na mnoga događanja.
Čitanje drugih blogova je također jedna od svjetlih strana dana, valjda radi voajerske krivulje koja živi u meni. U svima nama. Mislim da je to normalno - s obzirom na to koliko je tehnika olakšala provalu voajerske publike u naše domove. Ako netko može gledati Big Brother predanošću kao da mu život ovisi o ishodu emisije, mogu i ja pročitati što se sa mojim virtualnim prijateljima događa.
Tko je bio s kim, tko je koga prevario, zašto je netko dobio otkaz...što se preporuča za ručak, tko je pobijedio na Snježnoj kraljici i ostale novice.
Jučer sam pročitala, i strašno me je rastužila sudbina ove Blogerice. No i za to služi blog. Ne samo da bi se podijelile lijepe situacije, fotografije, tračevi, recepti, nego i kao kanal za pročišćavanje duše, olakšavanje savjesti.
I stoga imam veliko pitanje: ZAŠTO PIŠEŠ BLOG?
četvrtak, siječanj 11, 2007
Prema našem Zakonu, trudnice mogu ići na porodiljni -
45 dana prije poroda. Dakle, to je meni počelo u subotu. Idiotski zakon.
Srećom da postoji pojam
"pronatalna politika". Sigurno bi se mnogo trudnoća održalo da npr. žena koja radi u Plodinama mora raditi do osmog mjeseca trudnoće.
I stoga, ima rupica u Zakonu naravno. No to nije bitno. Većina nas duplih ide na bolovanje radi komplikacija u samom začetku. Ja sam radila do kraja 5og mjeseca, što je poprilično dugo, no nije mi bilo teško.
Od Zavoda se dobiva neka crkavica, makar ja dobivam crkavicu. Netočno! IspravaK: dobivala sam crkavicu. Ovaj mjesec neću.
Zašto? Jer nisam papire na vrijeme donesla.
I opet: zašto?Jer krajem mjeseca, kada idem po papire, Centrala doktorici
nije poslala prazne formulare.
Zatim, zapala me je nekakva moronska
Komisija, 3.1.2007. Došla sam u čekaonicu, dječak mi se ustao, sjedoh, nakon 45 min čekanja u klaustrofobičnoj prostoriji sa braniteljima i ostalim ljudima koji pate pod jarmom birokracije su došli doktori iz Rijeke.
Bila sam prva. Ušla u prostoriju, krivo im rekla trajanje trudnoće (malo mi se mantalo od vrućine) i otišla van. Nakon 15 minuta sam dobila ispečatirani papir. Sa kojim sam trebala ići do svoje dr. primarne zaštite.
No ona ne daje doznake, nego medicinska sestra.
Kojoj je umro otac a nisu našli za shodno staviti zamjenu.
I tako sam čekala do jučer(!!??) od 3.1. da bi mi netko dao doznake. Naravno, rok je bio 8.1. I ja ovaj mjesec stavljam zubalo na policu jer mi socijalno neće isplatiti crkavicu.
Srećom, preživjet ćemo i bez tih tisuću kuna, no ne shvaćam kakva je to politika. Kolikim ljudima je to jedini mjesečni prihod, uz npr. malenu plaću supruga? Što je sa ljudima koji nemaju za kruh i to im je spas u pustinji?
Jesu li oni normalni?
I što je najbolje, ja STVARNO nisam mogla utjecati na to kada ću predati papire. Nezgodan splet okolnosti, i primorana sam na dijetu.
Birokracija. Fuj.
srijeda, siječanj 10, 2007
"A weed is no more than a flower in disguise."
reče izvjesni James Russell Lowell.
Na fotografiji: Smokva raste iz kamena, lokacija: luka grada Crikvenice.
No, je li normalno da smokve bacaju mlade u januaru?
utorak, siječanj 9, 2007
Nakon opsežnog istraživanja i nagovaranja Papuchara sam ishodila pristanak za odlazak na trudnički tečaj. Na koji se smije do 36 tjedna. A ja u 34.
Tečaj traje 3 tjedna, svaki tjedan 3 puta - ima nas cca. 20 parova. Ludo i nezaboravno. Trudnice su super, mi smo očekivali da će bit makar jedna mrtvo puhalo, ali od toga ništa. Kaže sestra prije obilaska: "Ajmo svi u lift do 5og kata!" - A mi se pokupile uredno stepenicama. Jedan par je išao liftom. Pune smo volje - pitam se "Do kada?".
Upoznale su nas sa odjelom za babinjače (one koje su već rodile) i iznenadila me činjenica da u Rijeci službeno postoji rooming - -in, dakle, beba je cijelo vrijeme sa mnom, i noć i dan, dok ne odem doma. U nekim rodilištima toga nema, nego se bebe stalno odvajaju od majki. Idiotski, ali istinito. Ukoliko sam jako u klincu i želim se odmorit, uvijek mogu zamoliti nekoga da bebu stavi u dječju sobu na sat-dva. Iako sumnjam da ću je dati ikome da je odvede.
Vidjela sam famoznu kadicu i stolčić, i veseli me što se na tim spravicama ne radi rutinski urez međice, tako da sad imam muku odabrati koju ću alternativu, jerbo mi se ne čini zabavnim rađati na leđima zavezana za CTG. I imaju lopte, u predrađaoni je TV i Radio, ako nema gužve mi može suprug ući na par minuta. U rađaoni se prisustvo plaća 300 kuna, što je dosta bahato, ali nije toliko puno pa ne igra ulogu. Papuchar će bit na mjestu događaja - sve iz prve ruke - ne namjeravam dopustiti da stvori dojam da sam otišla u rodilište i "kupila" bebu. Mora proživjeti (koliko može) cijeli proces dolaska bebe na svijet. Jerbo, ipak je naša.
Dalje: dok smo mrtvi-umorni stajali i slušali o boxevima, koji su btw zasebne prostorije odvojene pleksiglasom (ništa se ne vidi, ali ima svjetla) je uletjela jedna rodilja i počela se derati iz petnih žila, tako da se je mogao vidjeti strah i trepet na licima svih prisutnih. To je trebalo slikati 
.
Dobili smo popis što nam sve treba za u rodilište, bila je prezentacija Chiccovih proizvoda,(did not like it), no dobili smo letak sa popustom 20% na njihov program (možda uzmemo njihova kolica pa je 20% na 2500 kn puno). Lik je pričao o dudama i umjetnim bradavicama što nije nikoga zanimalo jerbo se većina nas nada da će moć hranjenje obavljati bez mnogo dodatnih rekvizita.
Bila sam na ultrazvuku jučer, sve je ok još uvijek, osim što opet moram radit krvnu sliku jer mi se stalno manta i gubim ravnotežu. Rea je mljackala kao velika (izgleda da je pomidor došao do plodne vode) i trljala okice. Nema slike jer je velika pa se ništa ne vidi.
Ovih dana ću sa svekrvom u shopping, pisemo kolica naveliko. Samo stavljam neke upitnike i uskličnike koji samo meni i u samo jednom trenu imaju neko značenje.
Papuchar je primijetio da sam čudna i pitao me: "Zar trudnice u 8 mjesecu trudnoće nisu malo... paa... sporije?" Ginekolog mi je krenuo objašnjavati kako je meni sada sigurno sve teže živjeti normalno, spavati, obavljati normalne aktivnosti.
"Doktore, bolje se osjećam nego prije dva mjeseca."
Sad sam glavna fora, vjerojatno me zapamtio kao naopaku trudnicu.
Dobro je to.
Nego, vidite vi garderobu od male pišulje - poslali mi burazovi frendovi iz D. paket od cca. 10 kg dječje robice. Još ništa nisam kupila (a i neću izgleda tako uskoro ništa od odjeće kupovati... samo pelene, pelene, pelene.)
nedjelja, siječanj 7, 2007
U četvrtak se dogodilo čudo.
Prvi put sam bila kod javnog ginekologa.
Na klinici u Rijeci.
Jer se rodila sumnja na otjecanje plodne vode. No, sve je srećom ok. Iako bih trebala ići na nekakvu kristalizaciju. No mislim da neću. Više bi škodilo Rei moje nerviranje javnim zdravstvom (strpljenje nije jedna od mojih kvaliteta). Još imamo 6 tjedana - a mucho mucho vjerujem svojem dotkoru Vlasteliću, tako da ću radit ono što mi on kaže.
Sutra krećemo na tečaj :) i u 16:00 idemo kod Dr.V. na pregled, da vidi što je to dr. Prodan meni napisao.
Koji neugodnjak, medicinska sestra mi je sa lampicom proučavala međunožje (?!).
Beba se je spustila, čini mi se da će ona van malo prije 6 tjedana. Znate mene i moje osjećaje. Doduše, do sada nas još nisu prevarili.
Krenula sam pisati popise što mi treba, za mene, za bebu. Za ugodniji početak.
Moram oprati hrpu robice. Preslatki maleni bodići i majičice, hlačice... kaputić čak.
Ima više odjeće od mene. Jerbo ja u niš ne stanem.
Na stranici PregnancyWeekly mogu točno vidjeti koliko još imam do kraja (još 15%), koliko beba ima dana i daju odlične savjete kako upotpuniti svoje trudničke dane. Između ostalog, ovako bi izgledala moja beba na 3D prikazu:
Bilo je divno. Dok smo bili djeca. Nas vagon je neprestano trčkaralo gore dole po ulici, popular known as
Klanac. I dolazila bi jedna djevojka iz Rijeke, Andrea. Kod svoje bake. I cure iz Ivanca. No bilo je i nas, domaćih, strašno puno. Mladi, divlji, puni energije. Kako ćemo je bolje iskoristiti nego jurcati po ulici i vikati do kasnih noćnih sati?
Ljeto, vreva, sjedimo na sredini ulice i igramo se
Boja.
Andreina nona oko 22:00 diže paniku i frku da smo preglasni. Ignoriramo je i nastavimo.
I tako godinama....
Onda je Andrea prestala dolaziti.
Odrasli smo.
Ulica je opustjela.
Njezina Baka je dobila epitet
malo lude jer je:
a) pokušala razbit zid od obiteljske kuće ispred - jer smeta njezinom pogledu
b) umislila da je vidjela Isusa Krista i postavila kapelicu u dvorištu.
Nakon ova dva incidenta nitko za nju čuo nije.
Neko jutro, vrzmamo se majka i ja po kuhinji. Svako toliko, kao prave znatiželjne susjede iz predgrađa, provirujemo kroz prozor, virkamo sa kata. Ispred kuće
malo lude bakice policija.
Deru se, zvone, okružili kuću - ona ne odgovara.
Ništa, dolazi njezina kći iz Rijeke - opet nema odgovora. Iako su svi naučili da ona nikome ne otvara, čak nit poštarima.
Osjeća se panika u zraku, stižu vatrogasci.
Razbijaju vrata.
Siže komunalno društvo.
Dolazi moja seka i pita: "Što je bilo? Dolje su mrtvačka kola...."
Bakica je umrla sama, napuštena, bez obitelji, u hladnoj kući. I ležala par dana. Kći ju je zaboravila, unuka se odselila, svijet ju je okarakterizirao i sustavno ignorirao. Ok, postoje ljudi koji pod stare dane odu u
ocat, no zar ne postoje institucije gdje se takvim pojedincima može osigurati ugodna starost i dostojan odlazak?
Mrtvozornik je ostavio rukavice, valjda da nam dočara koliko gadno je to bilo. I to točno na - mojoj ogradi. Sutradan sam ih puknula pred vrata dotične kuće.
Žao mi je žene, no što bi se reklo -
odživjela je svoje...
subota, siječanj 6, 2007
Prosinac u Crikvenici. Divno i krasno, nije li?
Jadni Hrvati zapičili na skijanje. Neće se ništa jesti negdje do maja mjeseca, no nema veze. Socijalno ga pokriva valjda. Skijanje, naravno. No samo u određenim gradovima - meni nije ništa stiglo na tekući.
You have reached the maximum number of images for this slideshow! (
Go Pro to add more images)
utorak, siječanj 2, 2007
U srpnju sam putem štapića čarobnog otkrila da imam jedno bićence tu negdje. Unutra. Skriveno. Nevidljivo. Imala je samo 9 tjedana. Naravno, odmah sam podijelila vijest sa svojim najbližima. Zatim - s vama. .
Sada smo u 33 tjednu trudnoće.
Još imam 7 tjedana. Znate li koliko je to? Jako malo. Ranije sam se strašno bojala porođajne boli. Više me nije jako strah. Da, bolit će. Da, bolit će jako. Neću epiduralnu. Da je porod tako svemirski strašan i nepoznat ne bi nas bilo toliko - kratko i jasno. Žene su rađale tisućama godina same, u svakakvim uvjetima, trudnoću su prošle bez prenatala, hipp željeza i kreme protiv strija. Rađale su dječicu koja su bila otpornija i zdravija od današnje. I mortalitet je bio veći, ne sumnjam. Grubo ali istinito - priroda je činila svoje. Ostajali su najjači. Danas nam tehnologija omogućava da budemo, uvjetno rečeno, bogovi života i smrti. Do neke granice. 
Neprestano istražujem i čitam, proučavam tekstove i saznajem činjenice koje me vesele. Recimo, u Rijeci ima nekoliko načina poroda. U vodi, na stolu, kobili ili stolčiću. Ja ću na stolčiću. Ne dam im da me zavežu za krevet i okreću malo na ljevi, malo na desni bok dok deru trudovi. Imam mogućnost skakutanja na lopti, pa zašto je ne iskoristiti? Mnoge mlade trudnice ne zanima ništa, samo dođu i puštaju doktorima da čine sve kako im je volja. A rutina nije uvijek najbolji izlaz.
Više me straši emocionalna strana života nakon poroda, baby blues i navikavanje na život u troje.
Kao što već ranije rekoh, u ponedjeljak idemo Papuchar i ja na trudnički tečaj u riječko rodilište. Bit će ludo i nezaboravno.
Za dva tjedna idem na ultrazvuk, a zatim svaki tjedan.
Beba je strahovito aktivna, rita se, skače, vrti, valjda radi piruete. Reagira na glasove i voli Nirvanu :).
Mislim da se zove Rea. Prema zadnjem istraživanju.
Znam teoriju. I sve one prozirne, celofanske savjete koje sam tijekom života slušala od dobronamjernih kučki.
Znam da je rat među spolovima na vrhuncu. I da koplja bole.
Seks je važan. No nije najvažniji. Animalan, sposoban povrijediti. Ne fizički - rane zacijeljuju.
Iza zidova, zavjesa i u žuboru razvaljenih radijatora je rat u punom jeku. Mene protiv njega. Zašto imate čip za idiotizam/primitivizam ugrađen u standardnu opremu? Nisam to tražila.
I zašto me bole hormoni, neiživljenost njega?
Jučer mi je rekao: NIje beba samo tvoja.
Tako je, ti je svojataš samo kada ti to odgovara. Ostatak života sam ja patnik. Jebeš takav život.
November rain, pati
idiote.
subota, prosinac 30, 2006
Svekrva me je oduševila pričicom o četvorkama koje su dolepršale ne krilima carskog reza u Petrovoj. Rekla mi je da je svaka bebica malo manja od dvije kile: jadna žena, imala je dakle cca 8 kg u trbušćiću zadnjih dana (ne računajući posteljice, plodnu vodu itd). Ona veli da je jedna curica i tri dečka. Dobro, nije bitno. Rođeni su u 35om tjednu jer da ne bi mogli dulje durati u trbuhu (valjda radi veličine). Uglavnom, razmišljam ja, gledam sliku, divim se bebicama.
Ja sam u 32 tjednu.
JOŠ SAMO 8 TJEDANA. Tj. 7 tjedana. U ponedjeljak idemo na tečaj u rodilište. Papuchar će nazočiti porodu.
Nisam odoljela a da ne slikam malene anđelčiće:
I onda mi je došlo do mozga: O moj Bože, pa ja imam jednog ovakvog identičnog čovjeka (čovječicu) unutra. Cijelu. Dovršenu. Samo malo mršaviju. Pod šokom sam.
Vi meni rekli da sam sitna još, kao, nema mojih 13 kg nigdje. Niste me vidjeli golu (blago vama!).
(
ok, sada vidim da bih mogla malo staklo oprati ;))
I drago mi je da se nije rastegla (unatoč svom širenju u bezbroj pravaca):
Njegovi roditelji su nam iz nekog razloga poklonili Fiat Stilo.
A mi razbili 12.11. njihovu Corollu.
petak, prosinac 29, 2006
I eto. Svi trube.
O Novoj. I novoj. I o onome "što će se dogoditi" i što će se DOGODITI. Razglaba se o novogodišnjim obećanjima, raznoraznim popisima. Pišu se liste tko je bio HOT,a tko NOT u 2006.
Sve u svemu, ljudima dosadno i nisu u stanju baviti se ikakvom aktivnošću koja zahtijeva micanje iz fotelje, stoga - raspredaju, mlate praznu slamu.
Jučer sam gledala neku emisiju na HT Vu (u kojoj voditeljica sjedi kao da cijela ona raste iz guzice). A la pauk.
I govorilo se o tome, po čemu će ljudi pamtiti proteklu godinu. I krenula ja u razbijanje svoje glavice izmučene rastom upornog umnjaka.
Po čemu ću pamtiti prošlih 365x4?
Maturi.
Papucharevom odlasku na brod na 3 mjeseca.
Odličnoj šefici.
Napornom ljetu.
Trudnoći.
Prometnoj i vjenčanju.
Službenom upoznavanju none koja živi u istom gradu kao i ja mojih cijelih 19.
Upisu i ispisu na ekonomski.
Razbijanje iluzija o filozofskom.
Renoviranju kuće.
I Fiat Stilu! (danas je stigao).
Sad kada gledam, čini mi se da je ova godina bila poprilično uzbudljiva. Ne čini li vam se?
ponedjeljak, prosinac 25, 2006
Majka mi redovno, svake blagdane, govori o tome kako su oni ranije slavili blagdane koji su aktualni u prosincu. Sve je bilo mnogo, mnogo drugačije.
Bez materijalističkih idiotarija. Nitko nije bio u depresiji jer nije imao minus u koji bi mogao zać.No svi su slavili sve.
Nisu bili ograničeni kao ovih dana.
Slavila se
Hanuka,
Bajram,
pravoslavni Božić i
katolički. Bez presedana.
Bitno da se
slavi, da se
druži, pjeva, zafrkava. Mladi ljudi bez ograničenja u glavi.
Imam frenda u Leskovcu. Tko zna gdje je to, zna i koja je populacija tamo. I prošlog 7. januara sam mu čestitala Božić. Bio je zadivljen. Ujutro je on mene iznenadio čestitkom.
Druga frendica, koja živi u Ck, isto slavi Božić u januaru. Bili smo kod nje na finim kolačićima.
Bajram? Nitko ne radi tako dobre kolače kao muslimanke. Baklava... a tek slani dio menia, sirnica...
A katolički Božić?Pucaju se petarde, svi su euforični i ufurani u poklone, dok sa druge strane briju na "prave vrijednosti Božića" i slušaju onog nesuđenog eunuha Bozanića kako prdi na televiziji da je važno dijeliti. Pa neka crkva udijeli, nije da nemaju što.
I tako, šalju se SMS poruke, telefonira se, messengeri mlate kao blesavi, svi su nešto sretni i vole sve oko sebe.
Njegujemo običaje, rekli bi neki.
Polnoćka, Bakalar, Pšenica.
A gdje u našu tradiciju spada Djed Mraz?!
Ili Djed Božićnjak, za one osjetljivih ušiju?
Negdje između pakiranja Cola cole od dvije i pol litre i lampica koje sviraju "Jingle Bells", vjerojatno.
Ćelava pšenica, new edition.
nedjelja, prosinac 24, 2006
I to je moguće - jučer sam zgrabila supruga i seksualno ga iskoristila. I to sa stilom!
Naime, od kada je počela božićna strka on meni uskraćuje fizičku ljubav.
To sam protumačila ovako: nema hopsanja do Božića, onda će se u stilu slinavog porno filma osamdesetih samo pojaviti na vratima sa mašnicom oko određenog organa. (Pri tome ne mislim na nos).
Požrtvovno bi mi se poklonio (žrtvovanje djevice?), kako ne bi povrijedio moje materijalističke osjećaje i ne darovao mi nešto. Iako ne vidim materiju u scenariju sa mašnicom. Ček, ček... sjetila sam se :) (fuj!).
Nastojao je izvući neke korisne informacije od moje majke. Nula bodova. Ah, kad bi znao što znači CKone...
Kako običaj i tradicija nalaže, jučer smo podijelili poklone. Mislim, tko čeka Božić da bi se darivalo?
Od šogora i šogorice smo dobili onu keramičku stvarčicu za eterična ulja i jedno ulje od naranče i cimeta.Čarobno...
Odnesli smo tu stvarčicu u sobu, ugasili svjetla i tako, obasjani svijećicom, bolje izgledali nego ikada.
Tko šiša celulit, podočnjake, strije, vodenasta koljena i sve ostale nedaće koje nastupaju u sedmom mjesecu trudnoće.
Danas me čak niti kukovi ne bole.
Ostajem sjediti na kauču sa nečime u ustima i čokoladom ispod jastuka.
I trpam... 13 kila više nego na početku, evo vam fotkica da se uvjerite. I još se hvalim - od svekrive i svekra sam dobila digitalac :))
Bila sam na ultrazvuku u ponedjeljak, i osim što sam anemična do bola, i moram mirovati ili će me ginić zavezat za kobilu, frajerica je cuclala prst.
Ginić je vrtio ultrazvuk, a ona je mrtva ladna, okrenuta već naglavačke, cuclala prst. Pa ti vidi!
ponedjeljak, prosinac 11, 2006
Caklina se bijeli, crvene usne se razvlače preko utegnutog lica. Okice prelaze u stanje prosječne kineskinje.
On uzvraća udarac. I on se pretvara u preraslog kineza. Ceri se nazad.
"Koja koka!"
Zatim, ona spakira zubalo u kovčeg punih usana i namjesti pogled nevinog janjeta.
Klap klap trepavičicama i on je pod njezinim nogama.
Kako zadnjih dosta dana nemam baš neki posao osim razmišljati o idiotarijama, došla sam na ideju da me živo zanima kako se drugi ljudi oko mene osjećaju. Još malo pa će i altruizam nastupiti.
I zanima me: tamtam ta tammm
Dali se osjećate privlačno?
Vjerujete li da odjeća čini čovjeka? Ili je golotinja najerotičnije na svijetu? Dopuštate li da vas nesavršenosti (dlakavost, celulit, strije) odvrate od cilja, tj. seksualnog užitka?
Seks je predivna stvar. Opuštajuća. Za guštanje. Ili ispuštanje viška energije. Kako vam drago.
Čak i u sedmom mjesecu trudnoće može biti, ako ne super super, onda nad zadovoljavajući. Jučer sam bila sama sebi velika i fuj. Ni do zraka nisam mogla doći. I malo ljubavi - sve je nestalo. Kao stara sam bila.
Servisirana sam :).
Je li privlačnost čisto zrcalna manifestacija prenapuhanog ega ili je to animalna crta koju svi posjedujemo? Životinje prije odabira partnera ne razmišljaju o boji svojeg repa niti o broju brkova. Zašto mi da?
Još jedan sentimentalno ljigavi post koji apsolutno nikoga ne zanima.
Jel' da je odlično imati frendove? One prave, najbolje.
Je qurac. Oni te prvi zajebu.
Omiljena sorta ljudi su mi oni koji su tu u prikrajku, vire iz grmlja i zapravo ih ne doživljavaš, ali je to zimzeleno grmlje i nikakva bura ih ne može izbiti iz konstante.
Kad sam imala near death experience sa pobačajem, tko me je slušao?
Naravno, najbolja prijateljica.
Samo što ja to nisam onda znala.
Kuma moja mila.
A najbolja prijateljica?
E, ona se je ševila kod dečka. Svaki dan, cijeli dan. I ostala kratkih rukava. Sad se ljuti na mene kako ja to nju nisam uzela da mi ona bude kuma. Kao, big deal.
Ionako... ma.
Uglavnom, koliko ljudi, toliko ćudi.
A nas ljudi...ko mrava. A mrava... točno onoliko koliko ih se namnožilo. Ni manje ni više.
Ima nas svakakvih.
Zajedljivih, razbijača, pokvarenjaka, istraživača, seronja, lažljivaca i iskrenih, no i onih koji su sami po sebi neutralni i djela određuju njihovo stanje. Dobra sorta, samo da je dobra godina. Buke je mmm.
Srela sam danas dvije cure iz srednje. Jedna je uz mene cijelo vrijeme i zna kad sam zadnji put bila kod ginića (dok Papuchar, iako je bio sa mnom, ne pamti), dok je druga na moj prsten reagirala: "A da, ma čula sam, ali znaš, ljudi vole pričati...". Valjda ona za sebe drži da je stonoga. Pa ne voli pričati i ogovarati. Bitch.
Sad makar ima neku zanimljivost u životu.
Ugl, cijeli smisao je taj da zahvaljujem svima koji su me doživljavali kroz cijelo ljeto dok sam proučavala svoje tijelo koje se mijenja i pružali mi cyber podršku. Jer, mnogi koji su fizički uz mene - su propustili priliku.
nedjelja, prosinac 10, 2006
Sa deset kg i 19 godina nemam baš puno odgovora na pitanje:"Što obući?"
Sve mi malo, brate.
I mama me čera pita: "A kamo ti reš kad se tako sređuješ?"
"Nikamo majko, na cugićak maleni."
-Subota navečer, crvenokosa trudnica (još 10 tjedana!) brije sa čašom mlijeka po bircu? Čudno? Mnogima. I uvijek me čekiraju sa smješkom. Stoga moram biti sređena, jerbo mi je gnjusno razmišljanje:"Mlada, trudna, zapuštena."
U tihom pubu razgovaramo moja prija i ja.
Vruća tema: perfect boyfriend.
Ona je sanjala o visokom, crnom, plavookom nabildanom koji će je savršenim osmijehom otpratiti u san o baldahinom prekrivenom krevetu. Zvat će se Marko ili Luka, Ivan ili Tomislav, neko popularno ime.
Ima malenog debeljka Zdenka sa krivom jedinicom i čija pametna kosica lagano napušta blesavu glavu.
On je super, ona ga voli, ali je strašno daleko od predodžbe. Tko šiša predodžbu, bolji je od svih komada koje smo susrele. U duši, naravno ;).
Sanjala sam o rokeriću, malo višem od mene, mršavom, sa "slučajno savršenom" frizuricom i zelenim okicama. Bio je jedan takav, brijač doduše, no gotovo savršen. Zvao se je Josip i studirao je biologiju.
Naravno, moj savršeni bi imao malo dlaka po tijelu i bio bi duša zabave. Ne bi mislio da mu brada dobro stoji.
Što imam?
Bolesno lijeno mršavo bićence koji sa dlakavošću svojih nogu može komotno konkurirati mojem perzijskom mačku. Ne voli izlaske, ne sluša rock i ne smatra me najzabavnijom osobom na svijetu.
I ne dijeli mi komplimente. Ok, jednom je svoju mamu uvjeravao da sam ja zapravo princeza. Je li mu uspjelo?
Heh...
No bez obzira na rapidno odstupanje od predodžbe, ne bi mijenjala svojeg letećeg medvjedića omraženog imena ni za koga. Pa ni za cijenjenog biologa :)
subota, prosinac 2, 2006
Jeste li čuli o onom megalomanskom Tower Centru Rijeka? Jeste? I ja isto. Odlučih jučer otići na kavu sa koleginicom koja je iz Crikvenice došla živjeti u Rijeku, a nijemo se vidjele dugo dugo. Naravno, velik je i ima puno dućanćića, ali ako ste bili bilo gdje van granica ste se sa takvim čudom susreli. No biggie.
I sjedimo mi na kavi, pijuckam ledeno hladnu Koktu, jel. Ona kafeiniše. Cigara za cigarom, i postavim joj pitanje: "Kako tvoji?"
Ukratko: tata alkoholičar, nakon što je krenuo fizički maltretirati majku je dobio vazu u glavu i papire za razvod, u dvosobnom stančiću žive trenutno: sestra + kći (7 godina), brat + žena + kći (18 mjeseci), majka i moja Prijateljica povremeno (prenapučenost je jedan od razloga zašto je otišla).
"Bila je mama kod mene, nije baš dobro. Stalno pije tablete za smirenje, uopće ne registrira što joj govorim. Financira me jer mi kasni plaća dva mjeseca, a posao u hotelu nije dobro plaćen, bez obzira što je voditeljica kuhinje."
Pa, što je bilo?
"Brat se je propio, nema dana a da nije trešt pijan, viče na suprugu, čim se malena rasplače joj psuje sve po spisku... ona ga se boji, mislim da je tuče, a drugi dan mu nosi juhicu i brine se o njemu kao da je najbolji na svijetu. Ni on ni ona nigdje ne rade. Sestra mi je pala u depresiju, ne sjećam se kada se je zadnji put nasmiješila. Rekla je da sljedeći put zove policiju kada ovaj bude imao ispade."
Zašto supruga ne ode kod svojih u B.?
"A znaš nju, tipična zatelebana koza."
Ne shvaćam kamo ide ovaj svijet? Pa ona je moja prijateljica, obitelj joj se raspada, kako joj mogu pomoći? I tako me je uspješno bacila u depru. Jer, financije su glavni problem. Da on ima neki dobar posao, ne bi pio. Kao niti ostali očevi. Jer jad i čemer su uzrokovani beznađem. A u što da vjeruju, što da očekuju?
Što da radim da priuštim svojoj Potomčici neki bolji život? Rastužilo me je to što joj ne mogu pomoći, a trenutno sam ja u relativno boljoj situaciji - oca isto nema na vidiku, no bolje bit bez njega nego imati problem. Majka radi, buraz radi, njegova žena je kudikamo svjesnija od ove gore, ja sam nabrijana i hoću radit a nitko ne želi zaposlit trudnicu. Samo moj jaran stalno spava no i to ćemo riješiti.
Je li u redu biti sretan radi svoje dobre kobi dok znaš da je netko tebi blizak u govnima? Ili se trebamo solidarizirati sa njima?
No onda opet, pa svi bi propali. Je li tako?
petak, prosinac 1, 2006
I gledam ga umornog i znojnog kako leži, sretan, bazdeći na ljubav.
Volim li ga? Vjerojatno. Boli li? Ne, traje prekratko.
Dijelim mu epitete dostojne Hitlera, mržnjom mu rasplićem kosu. Gleda me nepovjerljivo žuboreći dvije riječi koje zvuče ljubav.
I gromoglasno viču "Precijenjenost!"
U manirima prave Pepeljuge čistim iza odnosa, metem na hrpicu rasplinule iluzije koje su neko vrijeme motale vrpce oko naših glava.
Otisak dlana na obrazu nagoviješćuje ne dobro.
Vulgarno se smiješim:
Ne, nisam ja kriva.
Bio jednom davno moj brat. The Freak.
I u naše ogromno dvorišće ušetala siva maca. Predivnih zelenih okica.
"Vidi mama došla je debela maca."
"Pa nahrani je sine."
Uskoro je maca naglo omršavila i svoj teret ispustila u naš podrum, pet ugljen-črnih mačića.
Ne sjećam se spolnog omjera.
Jedan je bio Debeli, jedan je bio Mijaučak, zatim ženkica koju je ubio štakor i dva nepoznata.
Svi su nas tijekom vremena napustili, osim Mjaučka.
Pogledaš ga, on upali sirenu. I tako dere li se dere dok mu ne utrpaš nešto u kljun.
Zatim, u dvorištu do mojega je neka tigrasta imala mačiće. Sivog i smeđeg. Tigrastog, jel.
I jednog dana nestala i ostavila tigrastog smeđeg. Gladnog. Žednog. Malog prestravljenog. Punog buva i glista.
Kako je Kuhacha slaba na muce, privoli ona svoju majku da joj dopusti da mucan uđe u kuću.
Mucan je dobio znakovito ime Stinky.
I omiljeno mjesto za spavanje mu je bio koš za papir. I vrh moje glave.
Sprijateljili smo se, čak je i lupao na vrata, napadao stare prdonje u moje ime, pomagao mojoj baki hodati itd.
Zatim smo se preselili.
Stinky je napumpao neku mucu i dofurao dva mačića kući.
Messalinu i Softia.
Softia je zgazio auto, čemu sam ja bila prisutna i 10 m predaleko da ga maknem sa ceste. U međuvremenu je doletio Max, kastrirani perzijaner ega veličine Tower centra u Ri.
Messalina je okotila 4 mačića: Blondie, Tigar, Messi i Cruna.
Uginula je radi toga što je zabrijala da je ok biti požrtvovna majka.
I sada dolazimo do problema.
Kao što vidite, ja uvijek imam muce u kući.
No, neki ljudi smatraju da je najzgodnije svoju neželjenu mačku isporučiti drugima na vrata.
Pročitaj kompletan post
subota, studeni 25, 2006
Subota, 18.11. Dan D.
Trčim na bus, skupljaju me svekriv i svekriva na busnoj, smjer - bjuti salon. Naravno, skupljena sam u fićota jer je Toyota pokojna.
Nakon četverosatnog sjedenja i mučenja na sajmu taštine su iz čudovišta učinili ovo:
Zatim, Papucharev kum iz Splita imao prometnu u četvrtak prije vjenčanja. Vozio je motor bez kacige, u zavoju se oskliznuo na bljuvotinu nečiju i razbio lubanju. Sad ima napuknuće i sjedi u bolnici. Stoga je Papuchar imao Kumu, popularno zvanu Kum. Inače, maca i po, u emocionalnoj vezi sa nesuđenim Kumom.
Ček dis aut.
(Zaboravih ih obrnut sorry).
Trebalo je to biti miće vjenčanje... feštalo se tri dana. Okupljanje kod mene je bilo pun pogodak, kako u petak kada su me posjetile prije i frendovi - prilikom odlaska u gotovo kultni Babaloo je moj omiljeni frend nabavio čašu mlijeka pa sam bila glavna atrakcija na nekakvom rokerskom koncertiću. Yeah.
Raspjevana svita oko 17 u mom dvorištu. Tužna lica svjesni da me gube... ;)
Papucharevi roditelji me obilježavaju kao svoju preskupom ogrlicom. No hvala im. Vjerojatno ću brijati na to za par godina. Sada - samo na posebnim okupljanjima.
Moj vejiki buraz me odfurao do matičara, kao neki običaji i to, jel'?
Molim vas da obratite pozornost na dvije stavke sljedeće fotografije:
1. moj nos koji se iz nepoznatog razloga crveni kao u prigodnoga Rudolfa
2. smješak koji mi titra na usnama - jerbo - to nije smješak koji govori "jesam te, jesam te", to je smješak koji na DVDu skreće pozornost sa činjenice da mu prsten ne mogu staviti jer ima neku čudnu kost.
Kapirate li?
Njegovog kuma ste već upoznali, a ovo crveno (ne ja) je moja Kuma, i uz nju njezin počasni Čupko D Pratioc.
Zatim je uslijedila jedna grupna:
Prilikom izlaska su nas gađali bombonima i rižom. Srećom da mi se jedan bombon odbio o glavu i upala riža u oko. Zato žmirkam.
U konobi (Ledenice) je bilo mucho zabavno, s tim da su Baka i Nona uhvaćene u objektiv u izdanju koje ćete vidjeti niže. Obećali smo im da ćemo s time strašiti Potomčicu :)).
Klopa je bila predobra, no neću vam stavljati slike da mi ne bi pali u depresiju.
A tek torta...mmmmm.
Dakle, ovo bijaše torta, nemam pojma od čega (bez obzira što sam je ja naručivala), mogu vam samo reći da je bila predobra. I ostalo nam je puno puno torte. Srećom imam puno izjelica u okolini.
Ovo je naš zadatak : da kulturno razrežemo tortu. No mi primili nož opako opako :) i rezali ooogrommneee komade.
A sada, čvrsto se držite, jer ova fotkica nikome nije jasna. Ali ću je isprintati :)
- ne kopam mu nos, čini mi se da mu čistim sjajilo moje -
utorak, studeni 14, 2006
među prstima vrtim crvenu kosu
skrivam nervozu da te ne prepadnem
u osnovi ne znam čega me je strah
jer ono girl power i te spike
sve pada u vodu.
pa i ja.
U nekom sam filmu, ali nije da me briga
jer ga ne kopčaju mnogi, "i što ću ja sad, jebi ga" pjevam uz Remi. ti me gledaš tupo, nisam ti ja kriva što ne kopčaš gdje smo. I što smo, i kamo idemo. Ne znam ni ja to - NARAVNO, zašto i bi, uostalom, tu smo, zajedno smo, imamo mogućnosti, samo treba volje. Zajebeš starce, njima je ionako kraj. Ne doslovno ludo, figurativno. Figure i monete, konstrukcije i polpete... i opet sam prešla na krivi film. Sorry. Vraćam se.
Evo me. Gdje smo ono stali? Ah, opet se rita. Fak.
Nije ugodno. Agresivno biće, bitće jer me nerviraš. Da i ti isto. I ti koji čitaš i onda ćeš komentirati "zanimljivo": e pa nije zanimljivo.
Razmišljala sam o procesima, prvenstveno o odrastanju. I saznala sam da onaj prijelaz kada saznaš da se ne kaže "ne mogu kakati" nego "patim od zatvora" i onda na kraju saznaš da se to zove "konstipacija" - je super, to znači da te život prati u stopu i da si dovoljno pametna da zapamtiš riječi koje ti i nisu u svakodnevnom vokabularu.
Opet krivi film.
Nisu hormoni nego mogućnost da se zakopaju osjećaju duboko duboko i da iz stanja apsolutnog popizditisa se vratim u onaj "slatka vuna, bijeli oblak, friško pecivo i lizaljka u tri boje na sunčanoj plaži i ljuljački u obliku konja".
Zanimljivo? Mora da da. Ako ti je tata Freud.
nedjelja, studeni 12, 2006
Još malo o manjkavosti zakona...
Papuchar je sa 16 skakao sa padobranom. Sa 17 je bio najmlađi padobranac sa službenom dozvolom.
Sa 18 je položio.
Sa 19 će postati otac.
I, ako mene uhvate trudovi nakon 23 sata, moram roditi kod kuće.
Jer mu naš Zakon NE dozvoljava da vozi nakon 23 sata. Jednom prilikom smo dobili i kaznu. Bili smo 500 metara od moje kuće u 23:30. Kazna je bila 650 kn. Naravno, nismo platili.
Išli smo do Crikvenice danas popodne. Kiša sipi, promet gušći, pretičemo, sve ok. Ulazimo u zavoj. Blagi zavoj.
Stražnja strana auta se zanese radi skliske ceste (bilo je prolivenog ulja, koje nije bilo naše), krenemo prema autu koji dolazi iz suprotnog smjera, Papuchar zavrti, zabijemo se u stijenu sa lijeve strane, odbijemo se, poljubimo branik, razvalimo beton i odgurne nas par metara naprijed. Kada smo se počeli vrtiti sam zatvorila oči i prekrila lice rukama, on mi je rekao da sam zaronila u airbag. Ne sjećam se ničega. Samo sam čekala da osjetim hladno more oko sebe. I vidim balončiće.
Auto je stao, dimilo je nešto.
"Budalo, vidi što si napravio!!"
Kilometar prije sam mu govorila da vozi malo normalnije.
Najbolje je to da je on vozio cca 70. Na cesti gdje je ograničenje 60.
Dakle, ništa strašno.
Lik kojeg smo izbjegavali - nije stao. Pustio nas je na sredini ceste po kiši.
HAK nije želio poslati vučnu jer nismo imali člana pored sebe. Zvala sam mamu, ona je sredila vučnu i došla po nas.
Toyota Corolla je mrtva. Totalka. Nema spasa. Srećom imamo kasko, no ne znam koliko će nam to pokrit. Ako se pokrije kreda će biti u redu. Jer je auto star godinu dana. Bili smo u petak na redovnom servisu. U Puli. Jer je u Rijeci bilo bukirano do četvrtka. Srećom da smo to napravili - jer bi bez tog servisa vesla sisali. Jer ga osiguranje uvjetuje. Policija je došla nakon sat vremena. Ponašali su se prema nama kao da smo nekoga ubili.
Kao: "Vidi mulca što je napravio, preserava se pred curom."
Mene je ispitao onaj idiot u uniformi - rekla sam da se ničega ne sjećam. Tko ih šljivi.
Kao i svaka ljubavna priča. Počelo je idilično.
On zgodan, visok, tamnoput i tamnook očarao je mnoge. Ukljućujući i nju. Došla je iz velegrada u selo. Radi sunca, zabave, zraka. Sa obitelji koja je uključivala dječicu. Bila je sama, rastala se od egoiste.
Zabavljali su se, izlazili, prihvatio je njezine dotepence. Uvijek je donosio sa putovanja poklone za njih. I za svoju iz prvog braka. Kasnije su dobili sina. Idila.
Novaca je bilo, imali su dućanćić. U turističkom mjestu dućanćići sa suvenirima uvijek dobro posluju. Još dok je Tile bio živ...
Svekrva je naravno bila kuja, kao i njegov brat. Bez obzira na igru gena nisu bili isti. Niti slični. Brat maleni, opaki, kako izvana tako i iznutra.
On dobričina, naivčina, uvijek spreman zaviriti u čašicu.
Na putu je bilo i drugo dijete. Dugo ona nije niti primjećivala da je trudna - negdje do četvrtog mjeseca. Jer, trudnoća je bila tijekom ljeta, hormoni su divljali, mjesečna prijateljica je iz nekog razloga dolazila. Na početku jeseni su bili na barci. Ona se je opružila, rasprostrla se preko ručnika i osjetila kretnje u trbuhu. Kao i tri puta prije.
"Dragi, čekamo bebu."
No sezone su bile sve slabije i slabije.
Novca nije bilo. Posao na brodu je izgubio - što radi čašice, što radi nagle naravi (mislim da je kći na njega).
Ona je razmišljala o pobačaju. Iako pobačaj nije bio moguć.
No sve se da srediti.
Prijateljica ju je nagovarala da to ne učini, da ne oduzme majku dotepencima - jer kiretaža je opaka stvar.
Odlučila je - zadržat će skriveno blago, očito ima razlog da se nije prije otkrila. I u hladnoj hladnoj zimi je rodila. On je slavio. Brat, škrtica, mu je iz nekog razloga plaćao ture. Predvečer su krenuli svatko svojoj kući, trešti pijani. Na motoriću je išao on. Nije vidio oštećenu cestu, doživio lakšu prometnu nezgodu, pao sa motora, lupio glavom o drvo, ogrebao ruke. Ustao se je i otišao do prve butige da mu previju ruku.
Došao je doma i gledao televiziju sa dotepencima.
Ona je bila u bolnici, jer je beba prilikom porođaja krenula prema ošitu a ne prema izlazu. I srce joj je kucalo sve slabije i slabije. Rođena je na carski rez. Kasnije su joj rekli da je stara duša i da je znala što će se dogoditi te da zato nije željela na ovaj svijet.
Nakon desetak dana je majka izlazila iz bolnice, njega su dovodili. Nakon dolaska kući je išao gledati televiziju, zatim u krevet. Ujutro se je ustao i pao u nesvjest.
Imao je ozbiljne ozljede. Uslijedilo je par operacija. Gadnih naravno. Prije nekoliko desetljeća nije bila medicina na nivou.
I sve je išlo kako tako, on je došao kući, bio je djelomično paraliziran.
Deset mjeseci nakon rođenja svoje kćeri - objesio se je na obiteljskom tavanu.
Ostavio ih je same. Kukavica.
Naravno, njoj godinama nitko nije rekao.
Kada je saznala, nije bila lijepa scena. Niti mnoge nakon. Jer, ako je niti otac ne voli, čemu živjeti?
subota, studeni 11, 2006
Znaš li što je za tjedan dana? Vjerojatno te nije ni briga.. Nema veze, reći ću ti, podijelit ću tu
tajnu s tobom.
Udajem se. Da, za svog Jinxa, oca moje djevojčice. Mog najboljeg prijatelja i najveću muku.
A prije 10 dana je bilo... što? Ma da nisu bili Svi sveti i Dušni dan i tako to? I trčao si na grob kako bi odao počast svojim pokojnima, precima, onima koji su poginuli radi Tuđmanove gluposti u ratu koji se kao i mnogi ranije
nije smio desiti. A sada? Namjeravaš li i sutra posjetiti svog oca, majku, sestru, nonu, djeda...
koji počivaju "u miru"?
Dali ćeš i sutra platiti 250 kn za uspomenu na pokojne?
Ne?
A... oni ti ništa ne znače?
Ok, ok, razumijem, ti spadaš pod mnogobrojne licemjere koji su na spomenute datume pisali o tome kako je važno ušminkati grob, prozujati grobljem, vidjeti ostale
datumske tužaljke i biti viđen kao jedan od onih koji se brine.
Žalosno.
Nisam bila na groblju, niti ocu niti noni ni pranoni. Ni dedi. I ne, neću ići uskoro. Ne jer ne mislim na njih. Na neke od svojih predaka svaki dan mislim. Intenzivno. No smatram da je bitnije koncentrirati se na život. I na živuće. Svaki dan. Ne na Božić, Uskrs, rođendane, svadbe.
1.11. brijete na mrtve, par blagdana u godini brijete na "bližnje". A ostatak? Ma nije valjda da ste sami sebi
NAJvažniji...
ponedjeljak, studeni 6, 2006
Molim?
Kako beba?
E hvala na pitanju, beba je super. Sada je u 23 tjednu svog života, što bi značilo da sam ja trudna 25 tjedana i sljedećim tjednom ulazim u treće tromjesječje. Što me straši do boli, jer to znači da je kraj blizu. Ona prosjeku ima oko 700 grama i duga je oko 22 cm od trtice do vrha glavice. Rita se, čini mi se i da štuca, okreće se, toliko je ojačala da vidim na trbuhu kada jako udari.
A ja? Pa... dobila sam jedno 7-8 kg čini mi se. Osjećam se veliko, stalno bih jela nešto. U najudobnijoj odjeći, gospođici Trenerci, izgledam kako Telletubiesi. Samo još nisam odgonetnula koje su žemske a koji su muškići. No nema veze.
Nabavila sam fensi kremicu protiv strija. Pa ćemo vidjeti. Iako najviše vjerujem genetici mojoj miloj. Danas sam se trebala naručiti za ginekologa. Naglasak na trebala.
No ajde... bit će dana.
Sutra idem u kupovinu trudničke ženidbene haljine. Uzbuđena? Ne baš. Više me veseli kupovina nove pegle.
Papuchar se privikava, jučer je radio palačinke jer sam ja konstatirala da mi se jede Linolada ali da nema kruha. Sunašce moje, napravio ih je cca 30. A meni je 5 maksimum.
No glavno da se ja bunim protiv kila.
nedjelja, studeni 5, 2006
T-com nas pljačka. Da, toga smo svi svjesni. Mi smo zapravo glup narod koji puši njihove fore i plaća precijenjeni "super brzi internet" koji je zapravo sve samo ne brz - pogotovo dok čekate da dođe striček i udijeli vam rušni DSL Router.
Zatim, plaćamo telefonsku pretplatu. Masno. Plaćamo i dodatne usluge tipa ispisa poziva, prikaz broja, besplatne nedjelje, Euro 25 (or something like that).
U T-com centru možete slobodno uzeti besplatne žute stranice. Jer, oni su velikodušni. Oni misle na vašu dobit. Oni misle ne vašu dobit, da. A Neron je zapravo dr. Freud koji istražuje na Galapagosu jer je brutalno silovao i ubio Darwina. Konstatacija nema smisla? Ništa nema smisla.
U utorak moram u Italiju u nabavku za vjenčenje. Naravno, sad se očekuje beba i pir je za dva tjedna, a kako u Primorju nema snijega, odluka je pala da ćemo zimske gume naknadno kupiti. Slijedi pitanje:
"Može li se ući u EU bez zimskih guma?".
Zovem Opće informacije, simpatičan striček me stavi na čekanje i nakon dobro naplaćenih par minuta mi kaže:"Ne, ne može se ući u EU bez zimskih guma, Taj zakon je na snazi od prvog studenog.
Plan B je da idem sa busom pa da obavim to sama sa majkom (kupovina haljine i ostale kulturološke nesmislenosti). Works with me.
Danas ujutro zovem opet Opće informacije, i neka dalmatinska endemska vrsta sa naglašenim karakteristikama verbalnog idiota mi veli: "AAAA???? Ma ne znan van ja to, to morate HAK nazvati!" Ali mi nije jasno kako mi je ljubazni barbić jučer dao informaciju, a ova me preusmjerava. Možda se na liniji OI dešava neka čudna transformacija: zoveš prvi put, dobiješ informacije. Zoveš drugi put, dobiješ šiptarsku slastičarnu.
Zatim smo Papuchar i ja malkice razgovarali smisleno i zamolio me je da zovem HAK. No, u stranicama žuticama je samo broj za pomoć na cesti. Zove Papuchar HAKovu faking pomoć na cesti, dva puta - nema odgovora. Treći put mu koka nešto trubi na telefon (zaključak - nema pojma), izdiktira mu broj od HAK centrale.
Nakon podužeg raspravljanja sa nadrkanim činovnikom koji radi nedjeljom je ovaj uspio od nekud iščupati informaciju da se u EU može ući bilo kako, dokle god snijeg ne padne. Mi ćemo za svaki slučaj uzeti lance. Iako nam pomoći neće. No, ljepše izgleda.
Dakle, poanta je: T-com je gangster jer distribuira reciklirani papir sa nepotpunim informacijama, Opće informacije zapošljavaju operatere po principu "tko ima sramotno niski IQ ima posao kod nas", HAK je kronično neupućen i ja sam ljuta jer još uvijek nije sigurno hoću li moći ući u Italiju ili ne.
Radi prokletih guma. U 21. stoljeću možeš saznati dali je Iva Majoli prije poroda primila klistir u guzicu, ali ne možeš saznati - kakve ti gume trebaju kada ideš na put. S obzirom da je vrijeme u kroničnoj nelogičnosti, ne možeš računati na onu:"Pa, logično je, dok pada snijeg, da ti treba kompletna zimska oprema."
Sada je 5.11. - ne pada snijeg, ne kiši, i na našoj dionici nećemo susresti takve vremenske neprilike. No, nigdje ne možemo susresti slovo zakona po tom pitanju. Jer, naše službe za obaviješćivanje su - SlužbeZaKurac.
petak, studeni 3, 2006
Tople zrake sunca peku golu kožu spavača, dok on trlja svoje međunožje o njezino koljeno. Ona se počne meškoljiti, izvijati, on posegne za njom i krene joj milovati grudi. Ona se okrene i ugnijezdi njegovog
princa između svojih nogu... Igra je
počela.
Voliš li jutarnji sex?
Bez obzira na ukočenost, smrad i zbunjenost? Dobrim sexom započeti dan je uvijek - ljepši, veseliji, poletniji. Jutarnjim hopsanjem pokazuješ da ti je do partnera stalo, da ti one ranije navedene gorke fizičke sitnice ne smetaju. Ujutro se budi animalno u nama, sve se svodi na UŽITAK, bez prenemaganja i izigravanja. Jer, nismo niti u stanju izvesti to drukčije.
No, nismo svi isti. Voliš li ti više večernji sex? Kada je sve savršeno mirisno, čisto? Ili onda ne znaš kamo ćeš sam sa sobom od silnih mogućnosti? Znam da se to nama par puta desilo...
Ili popodnevni. Ah... fina klopica, 30 minuta spavanja i zatim mmmmm...
No, kakav god bio, on uvijek i isključivo ovisi o partnerima. Smatraš li se dobrim ljubavnikom/ dobrom ljubavnicom? Je li ti eksperimentiranje strano?
I... je li ikada razgovarate o sexu? Ili ga samo prakticirate
srijeda, studeni 1, 2006
Ah... Dušni dan. Svi sveti. Po novom - Haloween. "Sjetite se svojih mrtvih! Sjetite se svojih predaka!" - no isključivo i jedino na dan 1.11. Par dana ranije zalutajte do groblja "urediti" grobno mjesto kako bi ostalim licemjerima na taj tužni dan groblje izgledalo zavodljivo i predivno, čarobno u svojoj tuzi.
Meni je umrlo puno "predaka". Deda, baka, tata - i cijela lepeza onih koji su prirodnim tijekom umrli prije nego li sam se ja i rodila.
I sad - na Dedu mislim svaki dan, ne treba mi precijenjena tegla krizantema da bi nekome pokazala koliko ga volim. Baka dobije buketić tu i tamo, periodično par mjeseci. Ako starom što stavim na grob, nona će to šviknut va smeće. I sad, čemu trošiti novce kada je to prolazno? Prisjetim se (opet!) one "Sjetite se svojih predaka."
A da mislite na svoje potomke? Radije bi lovu koju bih (da sam dovoljno normalna) dala za "ukrašavanje" stavila na štednu knjižicu za Bebinu. Ili dala onoj teti koja nema što za jesti. Ma i da kupim mačkama mjesečnu zalihu konzervi - nije bitno, ali ne shvaćam poantu - kupiš cvijeće, baciš cvijeće. U ogromnim količinama. Koliko teško stečenih kunelića ode u baju?
1.11. horde pohode groblja, koliko sam čula kod Mirogoja je čak i posebna regulacija prometa ili nešto slično.
WTF??
Da, vidjete ćete tko je došao. Tko se "sjetio". I bit ćete viđeni, vaša savjest će biti namirena što se tiče moćnih "predaka".
Ako ti je stalo do šukundede, do njega ti je stalo cijele godine. Ako žališ za bakom, za njom žališ svaki put kada "kolači zamirišu ili neko drugo patetično događanje se zbije".
A odlaskom na groblje 1.11 - jedino i isključivo "jer je to običaj" - dokazuejte da ste licemjeri iznad svega.
Klap-klap ekipi, nema što.
ponedjeljak, listopad 30, 2006
Nakon posla me Papuchar (joj glupo ime, ide mi na živce, od sad je Jinx / nesreća) pokupio ispred kuće i dostavio kod svojih u Ri. Išli smo nekim putevima revolucije tako da sam skoro svoje štrukle izbacila na njegovog kuma. Koji je, kao pravo muško, uzeo prednost trudnici i uzeo joj prednje mjesto. No uspjela sam se dogovoriti sa želucem. Nitko nije stradao. Kod njegovih je bilo standardno iritantno okupljanje u igri, haha priče i usiljeni smješak, makar s moje strane jer ne podnosim te obiteljske ukočene idile. Kod nas je uvijek smijeha i zabave, ali opušteno, spontano. Nema - dva tanjura, dvije čaše, tri vilice i pola žlice na stolu. Ima jedna teća, tanjuri, piruni i ostali beštek. I gotovo. Nitko nije ušminkan i nitko ne priča o bračnom putovanju. Jer nitko nije niti išao na bračno putovanje. Lol.
Gledali smo haljine (iju), komentirali prstenje, pričali o mojim cipelama, frizuri, noktićima, šminkici... strašno. Odabiru restorana, torte i kolača (taj dio mi je bio zabavan). Prepirali se o tome hoće li njegova sestrična doć ili ne (dolazi iz NY taj dan, pa smo se nadali da će prić), ali se njegova mama buni jer bi onda i ostali bratići i sestrične trebali doć, a s tim da je nas po defaultu k'o Rusa (braća, sestre + ja = 5), gdje bi još i daljnja rodbina dolazila. Moja mama ima 3 sestre, svaka je udana i ima cca 2 djece. Pa gdje bi stali?
I sve to nije bitno, ubila sam se u finoj papici. Jinx je rekao otpeljati svog kuma do jednog kafića. I rekao je da će se brzo vratiti. Nakon sat i pol sam ga zvala - 0 bodova javljanje. Zvala sam kumovu djevojku: "Da, mi smo sada u autu, dolazimo po tebe pa te vozimo doma!" Došao Jinx doma, ja ljuta ko ris. "A sad idemo Teu otpeljati doma pa idemo kod mene?" - priupitah ga, njegovim starcima ništa jasno.
"Ne, idemo mi tebe doma otpeljati."
"Ok, onda me pusti na busnoj idem s busom nije bad, ti se odi sa njom družit, valjda ćeš nju oženit uskoro."
Cura je štosna. Zabavna. Sestra njegovog frenda i djevojka njegovog kuma. Ali ne zna kada je dosta. Srećom pa je shvatila da se treba ća pokupit kad sam uletila u auto.
Tijekom ljute svađe koja se odvijala na relaciji Ri-Ck, mi je rekao da sam u kurcu - što ja znam i sama. Jeste da imam osobnost vrhunske SSovke, ali ipak bi mogao pripazit na riječnik. Ja sam mu izdijelila standardno "Dijete, idiot nedorečeni, mamin dječaćić, ubijeni moron... ništkoristi etc." Kad je nastavio sa idiotarijama sam se pozivala na ovo "Ti si u kurcu."
Zakašnjela rekacija:"Nisi ti u kurcu! Ti si super inteligentna i stalno me navlačiš i sereš mi!! I pilaš me!"
Dakle, ja sam intelignetna zločinka sajens fikšn muvia.
Kad smo došli u Ck nisam htjela izać iz auta :)). Dok nismo riješili stvar. I 1000 puta sam ga pitala:"Hoćeš ostati kod mene danas?"
Pa mi je rekao da sam luda.
No ostao je. I keks je bio predobaaar!
Dakle, ne znamo jesam li ja u klincu ili Jinx nije svjestan nekih činjenica. Jedina stvar vezana za vjenčanje koju je rekao: "Nećemo srebro. Oksidira. Bijelo zlato." Očito nije proučio cijene.
Ja nisam normalna? Mrzim muški rod...
subota, listopad 28, 2006
I prevarit ću te svaki put kada me povrijediš, prevarit ću te svaki put kada me ne takneš, kada me ignoriraš i doživaljavaš kao vlasništvo. Varat ću te svakodnevno virtualnim ljubavima koje se odvijaju u mojoj glavi, jer su neki ljudi presavršeni da bi bili istiniti, i to mi odgovara, ah, kad bi bio netko savršen pored mene, makar nas i kilometri žica vezali.
Promiskuitetna sam po defaultu, zar to još ne znaš? Varam te i sa njim, i sa njom, i sa onime, i nije bitno, jer seks nema veze s tim. Da barem ima. Jer animalno i fizičko je različito od onoga što je u meni, onoga što divlja i uništava malo mene, malo tebe, ali nažalost najviše nje. I rastat ćemo se i žalit ću, i plakat ću, ti ćeš otići sa njom, nestati će do jutra, bit ćeš sretan, zaboravan, sjetan ali ne i tužan. No ciklusi se mijenjaju i nije bitno neshvaćanje VAS, dragi čitatelji, niti toga da sam na rubu, samo ne znam čega, i da gubim u prostranstvima uma za koje ne vjerujem da postoje.
utorak, listopad 24, 2006
Imam jedno 30 dječjih bodia. Na prugice, na plave prugice, sa patkicama koje kažu cip-cip, sa hipopotamusima, sa medvjedima, na autiće, na mačkice i sa psićima... sto čuda malih. Imamo tenisice (roze adidaske), imamo jedne Papuchareve cipelice, ma imamo čak i dječje doljnje gaćice! (tj. za novorođenče). Danas smo dobili i roze čarapice (provided by: Šefca). Imamo komplet za izlaz iz bolnice. Sa odgovarajućom kapicom. Jedne tregerice, trenerku, jaknicu... i mamine igračke. Plišance koji su zadnjih par godina čučali u kutu i jedino zahvaljujući mojoj sentimentalnosti tamo i ostali. Početkom siječnja piče na pranje.
Znam da znate. Djevojka je! Vidjela se sasvim jasno... čak je i Papuchar skužio. Inače, od jučerašnjeg ultrazvuka je najbolji budući na svijetu. I moja majka je bila u šoku. Ginić je sretan jer sam školski primjer trudnice. Sve po planu. Otkrila sam neke gadosti o porodu u vodi. Da, da, uključuje žilet. Think again, maybe not.
Za sada je na našoj listi imena: Mai (my favourite, na kineskom znači lijepa), Uma (sanskrit - znači "prilagodljliva"), Tia, Kilea (esperanto, "s neba") i Lena. Ime mora biti kratko jer smo se uspijeli dogovoriti da ćemo svi troje imati dva prezimena. Dakle bit će dugo dugo prezime pa nam treba kompenzacija. A i ja sam mala frfljavica pa moje ime (Marinella) ljudi često čuju kao Maginella jer ne izgovaram r dobro.
Papuchar se brine kako će rješavati prve poljupce i prvi seks (kako najbolje spriječiti nekog napaljenka da mu dotakne kći), mene brine koju vještinu će upisati - jel džudo ili nešto drugo... opsjednuta sam manijacima pa da se zna koka obranit :) - da bude agresivna na mamu, sasvim umjereno!
Imala sam osjećaj da je ona. I sanjala sam svog pokojnog oca koji mi je rekao da imam curicu. Onima kojima sam to rekla su mi je smijali. I znate što? Prvi put da me stari gad nije zahebo!! Bio je u pravu :)
Jednom mi je palo na pamet: "Fak, a što ako je dečko?" Ali je ta dvojba kratko trajala. Sve oko sebe sam uspjela uvjeriti da ćemo dobiti NJU... majčinska intuicija je puno bolja od ultrazvuka, koliko god sajens fikšn zvučalo...
ponedjeljak, listopad 23, 2006
a girl. My little girl.
Ljudi moji, imam curicu! Potvrdio barba ginić maloprije!
Jučer stigoh do Zga. Za sat i pol. I onda smo se oko sat vremena gubili jer: Papuchar misli da lijevo-lijevo-lijevo sigurno vraća na početnu točku. Think again, baby! I moja Majka je izgubljeno mače jer su oni "promijenili nazive kafića", i uz to - "jebem im ja miša zašto nemaju oznake za ulice", tako da smo jednom - krenuli prema Varaždinu (punom parom), 3 puta obišli stadion, naučili gdje je veterinarski fakultet, a gdje poljoprivredni. Čak se sjećam i onog za šumovite :). Pitali smo nekog lika za upute, Zagorac stari nam je čak točno i rekao, ali Papuchar nije upućen u gradsku vožnju, što je rezultiralo još jednim panoramskim razgledavanjem grada. Nakon 45 minuta kruženja je većina izglasala da se nazove moja tetka i da je se pita:"Kamo danas?".
Stigli smo kod njih, naravno - parkinga nije bilo. Stoga smo prilagođavali pozicije baja za smeće. U kući gužva: tetka M. + muž + dvoje djece i tetka N. + dijete. Od nekud se i pas stvorio. Mislim da bi lagano spizdila na živce. Style a la comuna.
I priča ona nama...
"Prošla subota, igramo mi belu. Došli nam kumovi sa malom. Oko 9 klinci dobili izgon u krevet. Upaljena televizija, i čekamo mi da se oni počnu igrati i skakati. Kad ono tišina. Uletim u sobu, vidim neku gužvu i - snijeg na programu. A oni svi poredani - jedan drugome do uha sjedi na kauču. Kliknem ja po daljinskom prvi gumb, ništa na programu. Drugi? Isto ništa. I dođem do trećeg... klinci zu gledali Erotske noći."
Najmlađa ima 4 godine a najtarija 10 :))ž
nastavak...
"I krenemo se smijati, ajde ma nije bad, ionako sve znaju o seksu, mislim, mi smo dosta otvoreni pa smo im objasnili osnove. ALI! Pitaju oni mene: "Mama, a zašto su se tamo one dvije cure ljubile? I jedna cura je stavila pipicu drugoj na lice - što su one radile??" - fak, kako sad to objasniti???"
Nešto su im namuljali, maleni su očito bili zadovljni s odgovorom. Svojedobno je mali od brata pitao mamu kako se homoseksualci vole. Imao je mislim 7 godina.
Zatim je netko rekao da ja imam bebu.
Gladi najmlađa moju škembicu i kaže."A beba je tu jer ste se ti i tvoj dečko jubiji, je tako? Jubili ste se jel' da?"
"Da Paolice, ljubili smo se."
Nju mama očito nije informirala.
I mislim si ja - čovječe, u što sam to uletjela...
subota, listopad 21, 2006
Koliko sam glupa?
Puno.
Fakić na koga će beba biti?
(nadam se ne na mene)
petak, listopad 20, 2006
Znate li vi nešto?
Naravno da ne.
Znate li vi jednu činjenicu? Činjenica... ah lijepe li riječi.
Odustajem. Od pisanja.
Žao mi je, ovako više ne ide.
Više nikada neću pisati
Kome?
(čuje se iz publike)
Djedu Božićnjaku...
četvrtak, listopad 19, 2006
Ljeto se okreće sa sjetom, pri čemu posljednje zrake sunca miluju žal. Uskoro će vjetrovi i kiša, jugo u suton. Oseke će nastupiti i ogoliti plaže, prikazivajući svaki kamen kao gorde stijene. Pješćane plaže će otkriti podvodne dine, psi će veselo trčati po prostranstvima koja su donedavno okupirali glasni turisti.
Šišarke će padati, lisće će odlaziti u zaborav. Bura će ulaziti u kosti, tjerati nas da cvokoćemo zubima, tresemo se od hladnoće. Dozivat ćemo vrućine od kojih smo nesnosno patili, proklinjati najduže godišnje doba - i još jednom si dokazati, koliko je priroda veća i moćnija od nas. I da vrijeme ide bez obzira na naše želje.
Dobrodošla, jeseni.
srijeda, listopad 18, 2006
Obećah vam kožnati post, al sam otkrila strije na jednom iju mjestu pa sam sada u kožnatoj rožnatoj depresiji. Ne ljutite se?
ALI!! Ušli smo u 23. tjedan. U ponedjeljak u 16:00 se ide na ultrazvuk. SMS post sa spolom će bit poslan, ne brinite. Ako vas zanima što se sada dešava sa mnom i sa bebicom, klik! (Ne želim vam reć da patim od nekih infekcija, jer NE! srećom).
Bebina je u fazi ritanja. I nekoj nabrijanoj. Jadna ja kada počne hodati okolo. Inače sporo trčim.
Presinoć je Papuchar doletio do mene me. Tj do nas.
Razvalismo se na kauč. Još sam mu jednomprobala objasniti da je naša bebina iza mog pupka. Nije skopčao. Once again.
No natjerala sam ga da stavi ruku na trbuh. I u ritmu nečega je počeo kuckati prstima. KUC KUC KUC - tišina - KUC KUC KUC - tišina- beba lupi nazad ruku - tišina - KUC KUC KUC - beba opet lupi nazad... i tako par minuta. Baš sam bila sretna! Imamo komunikaciju sa vanzemaljkom!
Are you happy with me??
Ovakve moćne tenisice dužine 11 cm je moja pišulja dobila od moje pišulje šefice. Vidi ti veličine:
Ste ljubomorni možda? Ja jesam :))
ponedjeljak, listopad 16, 2006
Gledam ja malo TV, čitam novine, koncentriram se na črnu kroniku i - gle čuda - svaki drugi kvadratić - napad na bakice, dedice, curice, ljude normalnih godina.
Kao i sve ostalo ružno, zanemarim pročitano.
Stojim iza pulta va butige i čekiram stanje vani. Subota navečer, mulci i mulice zuje okolo. Izađen do portuna, va kafiću do sidi jedan lik "isfuravam lik agresivnog Gomeza Adamsa". Strahovito.
Na kraju dana se skupi neki promet, što je čisto normalno. No, ulica je mračna. Dućan je mračan, i nikakav problem ne bi bio uletiti unutra. Naravno, i kamerica je tu, ali to nitko ne zna!
I stoga sam ja odlučila, pošto nema smisla sada trenirati borilačke vještine, uvijek imati glavicu kupusa sa sobom.
Teška je, glomazna, udarac može zaboljeti. Samo moram dopis poslati firmi koja proizvodi Ogulinski da stave pojačane ručkice. Tako da pod određenim zaokretom kupus može djelovati kao kladivo.
E, nisam li inovativna? Hladno oružje (pogotovo ako imaš friđ).
A kad nema kupusa?
Jako, jako brzo hodam
Ček dis aut!!
nedjelja, listopad 15, 2006
Moj Papucharko je duša od mladića. Brižan, ima samo 19 - i sliku u ultrazvuka na desktopu.
I njegovi starci su dobri. Kada zaboravimo klinč oko pobačaja.
No, ima problema sa održavanjem obećanja. Tako naša buduća soba već mjesec dana očekuje struganje tapeta, izvlačenje tepiha, gletanje, bojanje. I ja skupa sa sobom. Sobičak je visok 3 metra. I ogroman. Jučer je počela akcija. Kupljena je boja. Papuchar je nabrijan. Njegov frend također. Skuhano je 2 litre kave.
Sat otkucava 17:00, no on je ostao nabrijan. U Rijeci. Jer nije rekao starcima da ide farbati dječju/našu sobu, stoga su ljudi pretpostavili da se on ne žuri i zapovijedili mu da pelja mamu i nonića po grobljima. Znate, Svi sveti su uskoro. Došli su u 19:00, navukli erotične "3.Maj" tute i krenuli sa radom. Frendu/pomagaču se sviđa skidati tapete. Povučeš na pravom mjestu i fijuuuuu skida se skroz do gore.
The pregnant woman je slagala tapete u vreće. Mačak je pokušavao oteti čokoladu. U jednom trenu smo se sjetili da moramo do butige kod mene po škaline.
Radili su (smo) još 2 sata i - gledali TV. Frend/pomagač je prvo izgledao kao da baš i ne zna što ga je snašlo, kasnije se tupi izraz lica pretvorio u nešto kao: "zašto sam došao kad nismo ništa napravili".
Moja majka je izdala naređenje da mora bit sve gotovo do sljedećeg vikenda. Jer - idemo u Zgb. Fujjj!
I znate što? Od danas radim do 9 :)
subota, listopad 14, 2006
Tek je oktobar. (A nema revolucije) No to Kuhachu njet spriječiti da u par sljedećih postova napiše svojih nekoliko želja. Ako se ispuni dva posto, na konju sam. Ili u autu,a kako vam drago.
Počnimo:
::Želim::
1. Da netko nešto kupi va mojoj butige
2. Da napokon naučin čakavštinu
3. Da porod u vodi plaća zdravstveno.
4. Da nađen prikladno ime za pišulju (moju podstanarku)
5. Da mi ljudi prestanu ostavljati mačke u dvorištu (jučer ostavljena još jedna)
6. Da se kupus prestane smatrati seljačkom hranom
7. Da Mojblog.hr postane dinamičniji, moderniji i veseliji
8. Da mi Papuchar oprosti što ga nazvaše nas dvije idiotom (i što smo ga lupile u guzicu)
9. Da lijepo pofarbamo dječju sobu.
10. Digitalac za vjenčanje
11. Osposobljen komp
12. Inspiraciju
13. Da naučim talijanski
14. Da je bebina curica
15. Da se ukinu liste
16. Trudničke hlače
17. Tenisice na čičak
18. FRODO čizme od 650 kn
19. Kolegijalnost
20. Da mi sestra iz Zgb dođe na vjenčanje i da prestane kenjkati
petak, listopad 13, 2006
Medo je naposlijetku stigao u dućan. I što je našao? Police pune finih finih stvari... kolača, čokolada, bombona, puslica, meda... u frižideru je našao jogurtiće sa jagodama, borovnicama, kupinama, na drugoj strani u frižideru je bilo mnoštvo salama, sireva, delikatesa raznoraznih.
I pogleda medo u svoj novčanik - ups, nema novčića. Pogleda Medo po džepovima - pronađe par sitnih kunica. Od tih novčića je kupio malo kruha i krišku sira.
Otišao je do parka, sjeo na limenu klupu i razmišljao o tome kako je prije dvadeset godina bilo lijepo... uvijek je bio sit, nikada mu nije nedostajalo novaca u novčaniku niti u džepovima. Uvijek bi se našlo nešto. Nije naravno bilo za kupiti uvoznih slatkiša i salame, bilo je sve iz Belja i iz Kraša. No on se sjeća da je uvijek bio sit. Danas? Ne, danas je sve šareno, zapakirano i sjajno, a on je gladan. Kao i ostale naivne šumske životinjice.
Poanta: hebeš Kanadera kada njemu ionako nije bitno što ima u novčaniku. Kada mu prifali, uvijek može naše novčiće utrošiti. U Veroni, na primjer.
Na oficijalnom blogu zamolih prijatelje/putnike namjernike da mi daju ideje za ime ovog mog čuda.
Evo prijedloga:
/sve je napisano kako su blogeri napisali: ako imate još neki prijedlog, slobodno upišite. S tim da imam malenih problema sa izgovorom suglasnika R - uzmite u obzir molim :)
erika :D
kijara...
iskra, buga i bo za curicu..Nora, Ema, Tina, Maja, Anita, Anja, Klara, Ena, Mia, Eva, Stela, Adela i Una.
Mona i VidaOoooo,
Magdalena, Marijana, Adela, Iris, Lucija, Adrijana, Jagoda, DORA!!! kalista, stela, vita, luna, gea, buga, vuga, duga, leona, eleonora, elena, klea, bebina
Luce, Anica, Chiara, Kuhača :-), Jelena
Krisl,Enola,Anastazija,Romina,Leonarda
Vanja,Erna
četvrtak, listopad 12, 2006
"Ja, ma kad zapuše rabi imat neč konkretne robe da se čovik i obuče, a ne na ovime, kako oni to zovu, KroA.. .ma ono revija. Čagod, va butige se više ne more kupit konkretne stvari, se neč napol, prozirno, golo. Ča oni misle da ćemo mi obučevat kada zazimi? Čitala san ja to va Noven listu, neki novi komentator, i ima pravo čovik!"
Upravo mi je uletjela stara Crikveničanka sa takvom spikom. I ima žena pravo. Na ovim novim revijama se nešto napol.
Ali im bome cijene nisu napola, utrostručene čak.
I stvarno - nema se što za kupit. Današnja odjeća. Gdje je nestao tvid? Kamo su sakrili vunu? Klasične zimske materijale koriste u tragovima. Ma bome na našoj buretini mi pončo od grube vune kada je mustra ništa-ništa pa špažić neće puno pomoći.
Ča će mi čizme sa vrtoglavom petom kad sam toliko nespretna da sam jutros skoro u kućnim šlapama ispala kroz prozor (zapela za škalu).
U dućanima je lijepa i neupotrebljiva roba - recimo Image Haddad - čisto savršenstvo. Za burazovu ženidbu sam došla u iskušenje kupiti košuljicu za 450 kn. Košuljica je predivna, i pljunula bi toliko love, jer je činjenica da ću je još dugi niz godina moći koristiti na idiotskim okupljanjima. No trenutno sam van forme i ne želim kupovati skupe kratkotrajne stvari. U velikim brojevima.
Kopam po svim mogućim katalozima - sva odjeća je šmelerska. Kupiš jedan komad i onda još moraš kupit hlače i još jednu majicu i cipele i jaknu jer je ovaj prvi komad tako lud i nezaboravan da na ništa ne paše. I umjesto neke uštede dobiješ trošak. I bude ti hladno.
Nema tenisica na čičak. Jeste li to primijetili? Ne mogu se nigdje naći tenisice 38 (a da nisu babske) sa čičkom. Znam jer sam u potrazi. Uskoro neću moći starke zavezati.
Niti lijepih čizmica koje bi trudnica mogla nositi. Kao što već rekoh, sve je na neku petu.
Pih... tvid, čičak, vuna, where the hell are you?
Ovozimski look by Kuhacha:
(zamisli škembicu)
srijeda, listopad 11, 2006
Rekoše mi da je zanimljivo. Čitati moje bljezgarije. Ali da sam stalno depresivna. I premlada za određene teme. Nisam premlada za bebu al sam premlada za određene teme.
Ccc.
Nis ja premlada nego su određeni ljudi prestari.
Nitko nije premlad, eventualno može biti preglup.
I nezainteresiran.
Bezvoljan.
Prepušten rezignaciji.
Ufuran u modernističko "otuđenje čovjeka".
Crtice iz života:
No, srećom, eto, Kuhacha nije takva. Bila sam u Italiji jučer. Papuchar i ja smo se izgubili u Sloveniji i na jedvite jade stigli do Palmanove. Srećom pa ja nisam pogledala dali pretinac skriva još koju kartu osim Slovenija/Hrvatska/BiH.
U Palmanovu stigli u 7. Trgovine otvorene do 7 i 30. I guess what? Ni va jednu butigu nismo ušli. Danas sam bila s njim i mamom kupiti prave trudničke hlače. No o tome - znate već gdje.
U bivšem duty free shopu sam uzela maksi pakovanje mentosa. Jamiii.
On je kupio bounty za neznalice. Tj. vreću punu mini bountya koji kada pojedeš cijelu vreću uzrokuju vrhunski proljev. Ili zatvor.
Brat iz Njemaške poslao "PLAYING THE ANGEL". Nitko sretniji od mene. U deliriju sam. Od tuda tako katastrofalan post.
Na bloger.hr su uveli neku listu. Mrzim liste. Top 200 blogera. Negdje na toj listi san, a sad di, ne da mi se provjeravati. No u svakom slučaju, te liste i busted liste i sve ostale liste samo stvaraju nevidljivi jaz među blogerima.
I hate the lists. No matter what.
utorak, listopad 10, 2006
She wants to go home, but nobody's home.
The doors are closed, rekla bih.
Nije li grozno kada znate da je netko povrijeđen a ne možete mu pomoći? Kada ste svjesni da je patila, bilo u djetinjstvu, bilo u bližoj prošlosti.
Koliko je djece zlostavljano? Verbalno, psihički ili fizički? Koliko god razmišljala ne znam što je gore. Fizičko boli izunutra i izvana, emocionalno često načini čudovište od čovjeka.
Koja je odgovarajuća kazna za zločin koji se temelji na ataku na osobnost pojedinca, njegov integritet? Recimo silovanje. Koja je kazna primjerena? Par godina zatvora. Prema našem zakonu, iako se ni to ne ispoštuje. Nego žalba vamo, žalba tamo, nastupi zastara, silovatelj (ako je jedan od rijetkih koji je i stigao do suda) odšeće na Trg srknut kavicu. A silovana osoba? Sigurno joj na pameti nije kavica. Eventualno osveta. Dođe mi da ubijem nekoga kada kaže "Izazivala je". Nije izazivala. Ako žena hoda u minici ulicom ne piše joj na čelu "siluj me": niti djevojka koja sjeda u auto s poznanikom ne maše natpisom "ja sam tvoja sluškinja, uništi me."
Zatim, koja je kazna za pedofiliju? U mojoj relativnoj užoj obitelji je došlo do takvog slučaja. Malena je srećom premalena da bi se ičega sjećala. Tako su rekli psiholozi. A ja se nadam. Što je sa monstrumima? Još uvijek žive u stanu prekoputa.
Svi osuđuju onu brižnu djevojku koja je počinila čedomorstva. Strašno, i ja mislim. No ona je psihički nestabilna osoba, ne treba joj zatvor, treba joj pomoć. I razgovori "zašto i kako".
Ovo ljeto mi je došlo par mladih djevojaka u dućan. Sa malenom djecom u rukama: "Molim Vas pomoć... nemamo za kruh..". Koliko god to grozno zvučalo, nikada im nisam dala. Ne radi toga jer mi je teško dati, nego je mlada i zdrava i neka ode čistiti apartmane. Beba uvijek može spavati dok ona radi. Ako se sav ostali svijet može mučiti za kruh, što je ona nešto posebno?
Sad su oni idioti testirali atomsku bombu. Opet zgražanje od strane "zapadnog" svijeta. Tko je prvi krenuo s atomskim bombama? Što imaju drugima braniti? To je strašno i vjerojato nećemo doživjeti 80tu nego ćemo se od zračenja pretvoriti u saprofite, ali jbg. Nemoj braniti drugima ono što sebi dopuštaš.
Ujutro slušam na teveu da su došli žbiri iz Engleske. Koji kurac troše lovu poreznih obveznika na idiote navijače koji se žele tući? Svaki put kada bude tekma u Ri je grad pun rije. Tko to plaća? Mi naravno. Što ne puste idiote da se pokolju nabrzinu i puste normalan svijet da diše. Ionako ništa ne pridonose društvu, šljam najobičniji. Ljudi koji idu na tekme jer ih to zanima ispadaju govna kao i agresivne navijačke skupine. Strašno.
Bolje neka od love koja ode na čuvanje red kupe par mamograma ili aparata za dijalizu, opreme škole, omoguće studiranje i onima koji nemaju. A ne štititi idiote. Idioti su očito najzaštićeniji sloj ljudi u Lijepoj naškoj. Valjda se Vlada solidarizira sa sebi sličnima...
Nego, evo malo oči pasite - jel da je lijepo?
ponedjeljak, listopad 9, 2006
To me pitanjce mučilo dobrih par sati. Razmišljala sam dali da pišem o povijesti: parfema/glazbe/uložaka/multikulturalnosti. No nemam neki poseban stav o tome stoga bi post bio dosadan i bezličan. Kako vama, vjerojatno više meni.
Zatim, dali bi bilo štosno pisati o tome kako sam u navali čišćenja koja me snašla jutros zaboravila doručkovati i osjećala svaki opominjački udarac ove moje iznutra? O tome kako ostati normalan (čitaj zgodna kao i prije) tijekom i nakon trudnoće ćete čitati na mom blogu #2.
Zatim, sjetih se mudra ja, dali bi bilo interesantno pisati o seksu. Pa, s obzirom da sam samo s Papucharem prakticirala hopa-cupa nije da imam bogato iskustvo. Iako mi je život u mnogo navrata dokazao da kvantiteta ne znači i kvalitetu, stoga bi eventualno mogla par složnih rječca složit na tu temu.
Uhvatila me neka stvaralačka kriza. Dobro je to. Idem čitati dalje mog Bukowskog. Možda se sjetim nečega opaljenog inovativnog i nedosadnog. Ili makar zanimljivog.
Već imam par ideja ...
nedjelja, listopad 8, 2006
Ima nešto čarobno u nedjeljnom jutru. Miris vjetra, sneni pogledi ranojutarnjih kavopija. Svježina čiste robe sa štendera i slatki doručak. Radim ujutro. A jučer je bila subota. Nisam bila vani. Provela sam jednu od ljepših subota. Doma. Sama. Sa knjigom i kupkom.
Na putu prema poslu sam se ugledala u izlogu nekog žgabucina. Pa ja imam bijele hlače. Prije godinu dana nisam nosila takve stvari. Valjda radi kompleksa. Kao, imam veliko dupe. Sada je još veće. A mene tako boli klupa što će netko reći. Stoje li mi? Ili ne? Ako se nekome ne sviđa - dolazimo do pitanja, koji kuwac mi buljiš u dupe? I zašto bi radi nekih probisvjeta nosila mercedes gaće kada se meni sviđa imati velike udobne sa natpisom happy na stražnjoj strani?
Muškarci vole mršave žene. Ispijene. Da, ako su dizajneri koji vole primati u guzu. Normalni ljudi? S kojim god frendom da komentiram ženskice svi preferiraju one koje se ima za što uhvatiti. Da ne bi ispalo čisto seksistički, bitno je i lice i stav, ali ako govorimo samo o fizičkim karakteristikama - bolje da ljulja nego da žulja. Radi bebice sam dobila celulitić. Imam ga i otprije ali je sada malo podebljan. Ne smijem voziti role - jedina aktivnost kojom sam se bavila, pa se nakupilo. I što veli Papuchar?
"I like big buts and I can not lie..."
Jer - još uvijek sam građena kao pješćani sat. Trbušćić trči ispred mene ali je strukić manekenski.
Zanima me, ima li koja manekenka koja piše blog? (Nemojmo o predrasudama da su glupe.) Vjerojatno ne. Jer su štangice uglavnom preopterećene same sobom da bi se bavile ičim drugim.
A nogometaši? Ako da onda su to izvještaji sa nogometnih utakmica.
Obradili smo dakle TKO piše blogove. Ah a zašto... ne vem.
Iako je u biti marginalno tko kako izgleda, bitno je tko kako piše. I razmišlja (ako je sretan pa ima tu opciju).
I na kraju, što je pisac želio reći. "Piskinja" iliti ga ja htjedoh reći da sam ili sazrela sa 2 banke ili me trudnoća promijenila, ali su mi se svjetonazori promijenili. Neke stvari nisu bitne kao prije. Ali se ne želim osjećati van standarda. Jer nisam van standarda. Makar ne fizički.
Lijepo, ha?
Think again, maybe not.
subota, listopad 7, 2006
Dakle, trening je službeno započeo. Naravno, nikakav sport nije u pitanju. Prelijena sam za tako nešto.
Počelo je treniranje: "Kako preživjeti brak (a ne posijedjeti)?"
Jučer se je Papuchar odaslao do mene u Crikvu. I gledali smo TV (film po MOM izboru), odlučili otići spavati, on je legao, ja se nabrijala - sjetim se, koza nije izvadila veš iz mašine. Dobro. Idem dolje, rušim čašu, metem staklo, svađam se sa Glupačom. Vadim robu, ostavljam je u dnevnom. Penjem se prema sobi i čujem iritantni zvrr zvrr mobitel.
Tragovi prigušenog smijeha i Papucharevo pitanje:"Malo si ga zgužvo, a?"
Njegov buraz i supruga su krenuli iz Zgb. Ona njemu reče da ne može voziti jer je umoran. On, testosteronac, naravno MOŽE. Zaspao je za volanom i pokupio par stupića. Desna strana auta je zgužvana, staklo razbijeno. Oni u šoku ali je sve na svom mjestu.
"Ništa, ljubavi, idem nam skuhati kavu, ti se obuci, pa idemo."
"I ti ideš sa mnom? Ti se da?"
"Normalno da mi se ne da. Ali idem s tobom, neću te pustiti da sam ideš do Bosiljeva."
Roknuli smo svako po kaficu i krenuli. U Gorskom kotru je 2 stupnja. Brrr.
Pokupili ih i odpirjali kući svojoj. Tj. njegovoj. Ujutro sam ga uspijela probuditi i natjerati da odemo do Peveca. Kupili smo sve što nam je palo na pamet (ranije napravljeni popis se čuva u mom telefonskom imeniku pored telefona).
I par sitnica za little ou me.
"Pitam se tko bi mogao toliko zaraditi koliko ti možeš potrošiti."
Brižan, ne poznaje ženski rod. A i skromna sam uz to. "
Sada dolazimo do dijela koji se tiče konkretnog treninga: ti ovo ja ono.
Oprala sam suđe, ogulila krumpir, stavila vodu grijati, on je očistio blitvu i skuhao sve skupa + ribe. I to pre pre fino. Njamiii sam se napapala. Za vrijeme njegovog kuhanja sam ja čistila iza njega i stavila robu sušiti. Bez obzira na nick, ja nemam dume o kuhanju.
Popapali smo i razvalili se na kauč. Kako je to lijepo kada svatko radi svoj dio posla!
Konstatirao je: "Joj samo da tako ne živimo."
"Kako?"
"Pa da stalno netko nešto radi."
"A bilo bi bolje da ja sjedim doma cijeli dan i onda tebi pustim da pospremaš dva dana dok si slobodan?"
"Kako misliš?"
"Pa, moj buraz radi 6 dana u tjednu, 7. dođe doma i radi kućanske poslove. Jer njegovoj trudnoj ženi "smeta domestos. Ali koliko ja znam roba se ne pere sa domestosom, niti usisač crpi struju iz domestosa. Meni smeta vanilija pa jednostavno ne koristim ona sranja za poliranje koja mirišu na vaniliju niti osvježivače i tako to. Ne mogu ribati pod kao prije ali ga mogu preprati sa ajaxom.
To bi ti više odgovaralo, da sam lijena ko guzica? Isto tako ni meni ne odgovara da ti sjediš dok ja spremam za tobom. To je bolesto i primitivno razmišljanje."
"Pa u biti da..."
Ostatak dana smo proveli zajedno 
(jer smo zajedičkim snagama sve obavili) čak je i bio kod mene na poslu 2 i pol sata. Ne udajem se za njega jer mi treba kućna pomoćnica, udajem se za njega jer ga volim (osim što je bebica ubrzala proces, mi smo ceremoniju mislili odgoditi još nekih 6 godina).
I stoga... živjelo zajedništvo.
P.S. Možda kupimo digitalaccc! :))
Sorry. Popizdjeh.
petak, listopad 6, 2006
Objavljeno u šk.n. davne godine 2005. Nemam volje za pisati novi post žao mi je.
Eutanazija u jezičnom smislu znači «dobra smrt» od grč. eu-dobro, thenasus-smrt). No u etičkom i moralnom smislu znači nebrojene rasprave, krkljance i čvorove pitanja i odgovora koje pojedinac misli da ne zna i ne može dati. Pojam eutanazije se je već pojavio u doba antike, a pripisuje se filozofu Svetonu, koji ju je prvi opisao kao dobru, bezbolnu smrt.
Prije otprilike godinu dana je opet postao aktualan radi slučaja Terri Schiavo, koja je nakon 15 godina vegetiranja «skinuta» sa cjevčica za hranu i piće te je nakon 13 dana umrla. Humano? Ne zvuči tako. Od nesreće koja je uzrokovala ovo stanje pa do dana smrti se je vodila politička i pravna bitka: «Smije li pojedinac suditi? Bio on odvjetnik, sudac, roditelj ili bračni drug?». Što se tiče Bushova «potpisa» o zabrani smrti, to je samo politički trik i skupljanje pristaša. Jer, tko li je on da sudi hoće li žena umrijeti ili živjeti životom kućne biljke?
Možda nekakav bog, ili određeni, Jahve? Ne znam niti dali postoji u formi o kakvoj se priča, jer, da postoji vječno dobro, postoji i vječno zlo. A ako je sva koncentracija dobra podijeljena na kapaljku ljudima širom svijeta… onda znači da vlada zlo. Zastranih.
Dakle, Bush nema pravo odlučivati. Farsa. Imaju li roditelji to pravo? Ipak, oni su joj «podarili» život i smatraju je svojom, dio sebe. No, nisu li svi sebični i ljubomorni kada je riječ o našem voljenom «vlasništvu», bio to auto, sat, novac (ovu skupinu žalim, no dobro) ili nečije srce koje smatramo da nam iz nekog razloga pripada?
A suprug? Najvjerojatnije je Terri upoznao u drukčijim situacijama i momentima nego njezini roditelji, a zna se da je prava ljubav ona nesebična, i da osoba koja stvarno voli ne misli samo na sebe, već na ono što će biti najbolje za partnera. Prema tome, dolazimo do konstatacije da je ipak on imao najveću ovlast da provede želju svoje supruge u djelo. No, bilo kako bilo, gospođa je sada već pokojna. Bila je u medijima širom svijeta, no to ne znači da je ona jedinstveni slučaj u SAD-u. Naravno da nije. Ima ih na tisuće. Ipak, o njihovom «životu» (koja je razlika između življenja i preživljavanja?) ne pokušava odlučivati konzervativni i zatupljeni vrhovni zapovjednik američke vojske i predsjednik najvećem svjetske supersile, nego se to sredi dogovorom sa liječnikom i s obitelji, u intimi vlastite bolničke sobe.
I koja je svrha zabranjivanja spokoja jednoj osobi kada na drugoj strani svijeta radi politike iste osoba koja se bori za ljudsko dostojanstvo i mir umire na tisuće i tisuće nevinih ljudi koji nemaju veze s vezom već samo nastoje živjeti svoj mali život? Takvi ljudi, kvazi pacifisti, nastoje umiriti blentavu naciju idejama o svetosti života kako bi pod tepih mira zatrpali prljavštinu svojih niskih ciljeva i akcija.
četvrtak, listopad 5, 2006
Napisat ću volim te krvlju na nabreklom trbuhu i na tvoje stopalo ću otisnuti odaslani poljubac. Volim te jer si nevina. Volim te jer si tu. Jer te nisam zvala, a ipak si došla. Volim te jer si naša, plod ljubavi van shvaćanja života. Mrzim tvoju pojavu u krivo vrijeme a opet dala bi sve da ti bude dobro. Na granici sa nepostojanjem živiš, a izaći ćeš u boli proporcionalnoj ljubavi koja će te dočekati. Ostat ćeš nakon mene, kao i ja nakon njih, promijenit ćeš povijesni suicidalni zapis.
Jer mi možemo biti bolje. Mi jesmo bolje. Zvjezdice moja, dobrodošla.
Drago mi je što ništa ne shvaćate, u jednu ruku i krivo što nemam s kim razgovarati. Pun mi je kuwac lažne udvornosti i prijetvornosti. Jer u osnovi - svi smo sirovi. Premazani raznim premazima.
Ali od krvi i mesa.
Zašto mladi ljudi preziru knjige? Jer su neobrazovani/nezainteresirani/prepušteni moronskoj rezignaciji? Ne bih znala. Ali znate li VI nešto?
Ma znate vi vagon toga, svjesna sam činjenica. Ali SIGURNO ne znate da je Kuhacha narkomanka. Ovisnica o kulturi. Učenju. Knjigama. Svakavim. Pa i dječjim. Trenutno me inspirira američka suvremena književnost. Precizno? Charles Bukowski. Zašto? Odiše ironijom.
Cijelu srednju su me kokoši prezirale jer sam sova. Sova sa više soli u glavi nego njih 5. Kružok. Jebem ti ja kružok koji nije u stanju napisati SMS poruku bez gramatičkih pogrešaka (izuzmimo nepostojanje dijakritičkih znakova). Uvijek sam se "pravila pametna". Dušo, nisam se ja pravila pametna. Ja jesam pametna. Ili makar pametnija od tebe.
Žalosno je što od hrpe djevojaka postoji samo jedna koja razumije ironiju. I razlikuje šund od kvalitete. No stvar je u tome da moja koleginica - ide na fakultet u Zgb. Studira? Engleski i povijest umjetnosti. Propali slučaj, sličan meni.
Samo što ja volim popiti, ljubiti se sa različitim ljudima, raspravljati o naoko nebitnim stvarima, zadirkivati nedužne i ljutiti se na one koji su u pravu. Ona je prikriveni talent za bančenje. Ja sam ukinuti talent. Trenutno.
Željela sam putovati, pisati, biti sama, otići u biseksualnost, skrenuti sa glavne ceste, piti, živjeti boemski, pjesnički - a sada - udajem se, okovana sam.
Možda
jednoga dana odlučim
napisati nešto, objaviti nešto, možda čak - i nađem publiku.
Možda postati majka u mladom razdoblju i nije loše. No ne znam niti jedan razlog koji bi me skrenuo s misli da je to JAKO JAKO loše...
srijeda, listopad 4, 2006
Dok kaplje kiše zvukom razdiru asfalt, žalim za time što nisam doma. I nemam svoje najbolje prijatelje oko sebe, skupnog naziva felis domestica. Vrtim film unazad promatrajući grane koje se u ritmu nevere ljuljaju. Ima jedna kutija. Šarena je, oblijepljena izrezanim novinama. Slike i prilike koje su mi svojedobno nešto značile. Sada samo skrivaju tajne koje se nalaze između kartonskih korica. Unutra je moja štrikana čarapica koju sam imala kada su me donesli iz rodilišta (tako su mi rekli). Moja majka je mene odnosila iz rodilišta, hitna je dovozila mog oca koji se je u manirima pravog primorca napio radi rođenja djeteta i imao prometnu. Kasnije je preminuo. Ja? Ja sam imala 10 mjeseci. Zatim, njegova slika. Ne vežu me uspomene jer - ih nema. Nema niti jedne slike zajedničke. Ničega. Ne brinem se, odrasla sam sa majkom i braćom i sestrama, okružena s više ljubavi nego pojedinci iz konvencionalnih obitelji. Zatim, slike iz osnovne škole, sve moje katastrofalne faze. Već razmišljam kako da moje bićence prođe normalno pubertet. Ne kao ja. Kao depresivna i relativno suicidalna maloljetna ja. Kopkajući dalje po kutiji otkrivam nećakovu dudu, sestrin svjećnjak, staru cigaretu koju smo našli u sofi staroj sto godina.
Telegram koji sam primila od Papucharevih roditelja kada je preminula meni najdraža osoba na cijelom svijetu. Novine. O šećernoj bolesti. Unutra članak. O mome Djedi. I slika. Kada je već bio star i mršav, blijed koliko i njegova sijeda kosa. Čitam njegovo izlaganje o intarziji i naravski počinjem jecati. Iznenada je preminuo. Dobro, imao je 85 godina. I 4 srčana udara. Ljeto prije toga je imao upalu pluća. I tada sam se pomirila s tim da će otići. Ali ne, jarac stari je ostao još s nama. Nedjelja, treći mjesec 2005. godine, sa suprugom je pogledao film, krenuo na spavanje - i samo se srušio. Kao i ja kada mi je brat rekao. Mislim da nikada nisam bila tužna i nikada neću kao kada sam shvatila da ga nema. Brižan Papuchar, pokušavao mi je pružiti riječi utjehe, biti tu za mene, ali usprkos svemu (i kemijskim supstancama za smirenje) nisam mogla dugo dugo doći na sebe. Još nisam bila na njegovom grobu, mislim da i neću. Jer je vidjeti materijalnu stranu smrti najgore što mogu doživjeti. Sprovod je bio lijepi, koliko sprovodi mogu biti lijepi, ateistički (ipak je on bio partizan), na Mirogoju u krematoriju. Rekli su mi da je bilo puno ljudi. Ne sjećam se, nisam vidjela nikoga osim lijesa.
Zato ne volim uspomene. Koliko god mogu biti zabavne i lijepe, toliko mogu otvoriti stare ožiljke. Zarezati dublje na duši i vratiti nas u neželjenu prošlost.
Trenutačno putujem prema drugom svijetu, drugom životu koji me negdje očekuje. Valjda će biti ljepši od ovoga. Iako ne želim zaboraviti, samo preboljeti.
ponedjeljak, listopad 2, 2006
Otvaram vrata, ulazim u prostoriju koja odiše ljubavlju. I živosti. Mirisima koji ispunjavaju nosnice i podsjećaju na tebe, moj križ i moju sreću.
Evokacija našeg kotrljanja po krevetu, mreža ljubavi po kutovima, odbačena odjeća i zamotane plahte, siluete tijela isprepletenih u neočekivanoj strasti.
No, nema nas. Trenutno sam ovdje samo ja. I što se dešava? Padam u vlastiti zaborav, gubim se u prošlosti.
Jer, ti si onaj kojeg volim više od ičega, više od sebe, ali ne više od našeg bićenca. Imamo malenu kreaturu koja će naslijediti najbolje od nas oboje.
Nastala u ljubavi, živjet će u ljubavi, nadživjet nas i nastaviti lozu strastvenih i opijenih mladošću.
Poželi nam sreću.
nedjelja, listopad 1, 2006
Ugl, nakon alkoholnog dijela mature je slijedio onaj službeni i intelektualno zahtijevniji. A između? Smo imali vremena "učiti". Jesmo li? Ne baš. No nije mi jasno kako maturirah s 5.
Tijekom tog vremena za učenje sam odvojila 5 dana i zapalila za Beč sa Papucharem. Oni su cijelo jutro proveli na tehničkom fakultetu, ja sam radila krugove po centru.
Mislila sam si:"Da odem po dome? Ma ne... jedan dan bez fizičke interakcije nikoga neće ubiti." No nije to bila moja pogreška. Moja pogreška je to što sam rekla Papucharu da imam tablete za drugi dan... koje ne valjaju ni klinca ali ja to nisam znala.
Intiman podatak: tijekom interakcije (koja je bila neobjašnjivo dobra) je Papuchar pomislio:"Ako sada ne zatrudni, neće nikada."
(To potvrđuje ona teorija da je veća mogućnost da će žena zanijeti ukoliko svrši kada i muškarac.)
Tablete su popijene, kao i vino te noći u vinskom podrumu. Došli smo doma, nastavili smo živjeti svoju svakodnevicu, s tim da sam na poslu našla odličnu šeficu s kojom sam bančila po obali i pila cijele noći u Monvi centru u Rovinju.
Kasne stvari mjesec dana. "To je radi posla. I mature. I fakulteta - sigurno je stres."
Kasne stvari dva mjeseca. "Sad će, sve što nisu, eto i prištići su mi došli." A meni se cijelo vrijeme naniii... Za vrijeme popodnevne smjene je šefica odlučila skoknuti do apoteke i donijeti mi test.
Popiških se u čašu i umočih testić.
Čekam. Čekala sam oko 3 sekunde jer se je znakić odmah pojavio. Reče mi kolegica koja ima s tim iskustva da je pozitivan. I udrimo mi u plač, samo je šefica vrištala od sreće (?!).
Kasnije sam išla provjeravati je li to istina i susrela se s onim moćnim "Noseča ste."
U biti sam ja i ranije znala, no bilo je lakše dok ona nije bila materijalizirana u obliku štapića.
Drugi dan sam rekla Papucharu da ću reći roditeljima. Njega je bilo strah. Rekla sam svojoj mami.
Uđem kroz kuhinjska vrata. "Mama, kasne mi stvari i narasle su mi "grudi" i popiškila sam štapić i ja sam trudnaaa!"
Kaže ona:" A ne plači, dođi da te zagrlim, sve će biti u redu"
"Ali ja ne želim dijete!"
"Onda ćeš ići na pobačaj."
"Ali ja ne želim pobaciti."
"Onda ćeš roditi."
I to je bio kraj ikakve diskusije s mojom majkom. Ona će postati baka. Treći put.
Zvali smo njegove na kavu i oni su inzistirali na pobačaju, kao i on. Tijekom boravka u Splitu mi nije bio nikakva podrška, sve sam sama morala slušati i prepirati se s njegovima, iako sada dok ovo pišem sam malo razmislila i pitam se zašto sam im uopće dala da me straše. U ponedjeljak je ginekolog rekao da još ima par dana za pobačaj ali da je jako kasno i da nije pametno.
I što sada? Ništa, raste. I lupa me od fascinantnog 14 tjedna. Sada se družimo nas dvije, (da nas DVIJE, jer imam neoboriv osjećaj da je curica) cijelih 20 tjedana. Dakle, 5 mjeseci.
Papuchar je rekao da i on misli da je curica ali uporno smišlja imena za dječaka... bistrić moj. Bez obzira na njegovo preplašeno lišce i nikakvu potporu ga puno volim i drago mi je što je prihvatio činjenično stanje napokon, kao i njegovi, svi su ludi od sreće... osim mene, ja bi rado na fakultet :).
Inače, bratova supruga će roditi 5.12, a ja 19.2 - meni je rođendan 18.2. Onda punim 20... a Papuchar? On je mlađi od mene 6 mjeseci.
petak, rujan 29, 2006
Drage mlade trudnice, molim vas, ukoliko nije apsolutno neizbježno, nemojte ići na pobačaj. Ignorirajte "dobronamjerne savjete".
Što više učim o ovom malenom biću u sebi to mi je draža pomisao da me je biologija spriječila da ga ubijem. Srećom, bilo je prekasno da ga se izvadi. Sada ga volim više od cijelog svijeta. Uživam u ovo malo vremena koje imam za sebe, znam da uskoro neću biti važna više.
To živi, relativno diše, relativno misli, razvija se i raste u meni i sa mnom. Nema veze što smo u gabuli sa financijama, što će moj fakultet čekati, što su svi van sebe jer se "udajem mlada". Imat ću bebicu. Zdravo bebče pametno na mamu i lijepo na tatu :).
Težak put je pred djetetom, a još teži pred nama, sigurna sam da će sve biti u redu.
Otac djeteta se je priviknuo, trudi se biti tu koliko god ga mladenački hormoni mlate izunutra. Hvala Ti, ljubavi.
I hvala vama, prijatelji blogeri, što ste tako lijepo primili vijesti o kompletnoj promjeni mog života.
Hvala na podršci, treba mi.
utorak, rujan 26, 2006
Sve će biti u redu - oženit ćemo se, završavati fakultete u razumnom roku, dijete će biti savršeno, naš brak također,nećemo znati što su razmirice a još manje novčana kriza. Neće me loviti mladost niti njega neproživljeno mladenaštvo. Nitko nam neće popovati zašto smo se rano oženili i zašto nisam pobacila. Nitko meni neće prebaciti zašto nisam pobacila, makar time i sebe ugrozila.
Otac će me predati suprugu na dan udaje, jer je on ostao s nama, našao je vremena za to.
Živjet ćemo u kućici sa cvijećem, obasjanoj ranim zrakama sunca, dok on kuha kavu ja ću se buditi.
Probudit ću se i shvatiti da sam dugo dugo živjela u precijenjenoj iluziji. Svijet nije kakvim ga vidim. Nije stvaran. Jer ništa nije stvarno - samo je realno. I k tome bolno.
ponedjeljak, rujan 25, 2006
Jučer sam bila kod svekrve i svekra na ručku... Majka i ja smo bile pozvane. I rekoh ja Papucharu: "Ljubavi, idemose dogovoriti što ćemo sa ženidbom."
Pita on mene."Zašto?"
"A što misliš, zašto sam pozvana na ručak? Jer se jede riba?"
I mi smo razgovarali, žvakali i prežvakivali i odluka je pala: ženimo se - pod uvjetom d a na svadbi budu roditelji i kumovi. On je predložio braću i sestre, ja rekla ok (s moje strane je 2 sestre i dva brata).
Nakon klopanja i konzumiranja cijele plejade alkoholnih pića (nakon aperitiva vodke od breskve sam zaključila da ćemo pit Plavog Malca umjesto Malog Plavca) smo se posjeli i pored kavice, te je njegova Majka s neugodom u glasu načela temu:"Mislim da bi sada bilo u redu da malo razgovaramo o.."
Rekoh ja da smo se mi dogovorili i da će bit ženidba ali jako malena - ako netko ima viška para za trošit ga slobodno može nama dati, mi ćemo znati što ćemo s lovom, ne mora se bogatstvo dat za pir.
Nakon izlaganja glasnogovornika mlade obitelji - tj. nas je svima vidno laknulo.
Danas smo otišli do matičara, da vidimo koji nam papiri trebaju. Termin? Za jedno mjesec, mjesec i pol.
Željela bih da beba ima dva prezimena, i moje i njegovo, no to su finese...
A sada o ultrazvuku.
Nismo vidjeli spol jer je bebica držala relativno skupljene noge. Ali se je zato počela rastezati u vis dok smo je gledali. Zabuljila sam se u ekran i nestala - to maleno živi u meni, raste, njezino srce kuca. Taj momenat je bio najljepši dogaiđaj u mom životu - pokazala je da je živa.
Kotrlja se ona po meni od 14 tjedna, i to osjetim jer je posteljica izrazito naprijed i udebljala sam se samo jednu/dvije kg. Ginekolog kaže da je sve u redu i da mi je krvna slika savršena.
Ipak ne moram jesti meso jer sam trudna... jedva čekam novi pregled da vidim bebicu.
srijeda, rujan 13, 2006
Izvještaj iz Crikvenice:
Riješena VEŠMAŠINSKA KRIZA.
Barba vešmašinator oteo 150 kn.
Moram kupiti nove hlače za bratov pir - ove su ofarbane. Uz još neke odjevne predmete koji se tiču mog posla ali nisu bitni.
Zaheb...
Razlog kvara mašine: OTVORILA SE VRATA NA KRIVOJ STRANI.
utorak, rujan 12, 2006
Uglavila mi se mašina za rublje. Jel netko ima ideju kako da je odglavim?
Naime, to je ona sa otvaranjem prema gore...
U subotu mi se ženi buraz. A UNUTRA MI JE SVA ODJEĆA ŠTO SAM NAMJERAVALA OBUĆI...
nedjelja, rujan 10, 2006
Ne volim kada mi se ljudi povjeravaju. Ne stvari tipa:"Kasni mi teta iz Rusije." ili "Jučer sam prevarila dečka."
Na to ionako zaboravim.
Nego činjenice koje mogu mnogo osoba razveseliti.
Kao kad sam dobila slobodno da idem u Split. I uvjeravam mamu da neću reć Papucharu nego ću ga samo iznenaditi.
Veli meni mama:"
Ma ti ćeš na guzicu progovoriti."
I što bi? Čim me je pitao dali ću doć sam se izderala na njega da ode u qurac jer mu ne mogu lagati i da se vidimo sutradan ujutro.
Dobila sam emajliranu poštu prije jedno sat i pol. Brat iz Dojćland bi rado došao sa svojima. Jer se drugi buraz ženi za tjedan dana.
No caka je u tome da to od obitelji znam SAMO I JEDINO JA.
Moram naći avio kompaniju sa jeftinim letovima kako bi oni došli.
Našla sam nešto, no
zna li netko neku konkretnu adresu gdje bi se moglo to pogledati?Molim vas, to bi bilo super super....
I sada je on mene opteretio s tim svojim dolaskom a ja ne smijem to podijeliti ni s mamom ni s ikim iz bliže okolice.
Ah boli... a tako bih željela da dođu! Nismo se vidjeli godinu i pol.
četvrtak, rujan 7, 2006
Divan dan, pomislim, divan dan,
Dok s mobitela trešti već iritantna "Billie Jean".
Dok radio svira jutarnju dozu depresije u dnevnim vijestima.
Dok mi mačka pokušava od miline noktima probusiti žilu kucavicu od silne ljubavi.
Otvaram oči i skopčam - hladno je, jako je hladno.
Nema sunca.
Ma ima sunca nego ja ne vidim ni qurca od kose.
Grejt.
Jedem, hranim mačke i idem raditi.
Do ČETIRI.
Divan dan, pomislim, divan dan.
utorak, rujan 5, 2006
Dok JaranSrcaMoga zadivljeno pogledava u crnu kutiju koja s compovog DVDa prikazuje neki zastrašujući "psiho" film u kojem se ljud kolju i vrište, ja čitam, moš' mislit - Tenu. (Maloljetnici i vi niskog praga moralne netolerancije, začepite uši/oči, preskočite dio teksta, ispričavam se radi vulgarnosti. Izletjelo mi je, da tako kažem.)
U pičku materinu, ali je to zatupljujuće! Vitki&Zdravi - posebno izdanje. Čega?
Debilnosti? Faking 18 kuna. Ne razumijem zašto li je Teta J. to uopće i kupila. Pisano je kao da je kvocijet prosječne žene identičan inteligenciji papučice.
Prema načinu pisanja i stilu ophođenja s čitateljicama, rekla bih da je to štivo za osobe iznad 35. A opet,
na svim fotografijama su komadi malkice stariji od ja.
500 savjeta za top formu - mda, zaposlena žena u iščekivanju godišnjeg odmora stvano ima vremena za svih 500, kako bi bila
očaravajuća, tanka, mila, izribana od slobodnih radikala, oribana od narančine kore, isprana izvana i iznutra raznoraznim "kupi me, kupi me" preparatima, dobro raspoložena i blistava od sreće. Čudno je da nigdje, uz ostale bolne i neugodne tretmane ne spominju i čišćenje debelog crijeva. Ili je uvriježeno mišljenje da Hrvatice nemaju debelo crijevo. Ne, vjerojatno ne. One to ne rade.
Glasam za higijenu, ali brate, ovo je previše!Hrvati - mi smo lijep narod, visoko obrazovan.
Ukoliko si završila/o trogodišnju - faca si!
Ako si učlanjen/a u knjižnicu - intelektualka/ac si!
Znaš uključiti kompjuter - ideeeeš!
Pišeš blog, a to i spomeneš u razgovoru - ništa, nula, nada - izgubili se na početku rečenice. "Pišeš ŠTOOO?"
Svi smo kolektivno u dugovima, svi patimo od besparice, kriminalci češkaju jajca u kožnim foteljama na vrhu sistema, nema se posla, penzići kopaju po smeću, svi od reda su zlostavljani, klinci briju na ustaštvo, studenti su tehnički višak, ALI:
b
itno je da ONA nema celulita, da joj je kosa sjajna, mirisna, bujna, grudi na pladnju i sjenilo od 200 kuna na kapcima. Nije mi jasno od kuda sav taj novac koji se gubi na estetiku.
Žalosno je to da u zemlji od 4,5 mil. stanovnika imamo toliko "ženskih" časopisa.
Ako ikada odlučim biti novinarka, nemam pojma za što bih mogla pisati.
Jel' možda za Graciju? "Stil&Stav"? Što će ikome tuđi stav, nije ni čudo da smo u klincu kada nam drugi govorimo kako da se postavimo? Al' smo marionete, neviđeno još. Ma viđeno, viđeno, bilo, a i sada je na programu.
Odustala sam odavno od tinejđerskih časopisa, ne čitam ni Gloriju, Globus, Tenu, Arenu, Nacional, Cosmo & Elle ("
Ljepota je unutra" - valjda radi toga i reklamiraju haljinu od 2 i pol tisuće kuna). "Zarez" mi je ipak preukočen, preozbiljan.
National Geo. kupim tu i tamo, ovisi koje teme su na repertoaru. Ranije sam kupovala Klik, ali se je pokvario, NOmad je ukinut ili ga ja ne mogu nać nigdje, Playboyeve teme otišle isto u ocat.
Dakle, lunjan sa servisa na servis i sad upoznah bloger. Odlično brale.
Sve o meni piše u profilu, sumnjam da nekoga zanima.
Boli me sve po redu, ako vam nije hitno nikad nemojte biti trudni, to je moj savjet svima (mudrica).
U biti mi se ne da sada pisati post stoga ću samo prozujati po ostalim blogovima da upoznam ekipu. Dragi moji... pozdrav.